the flapper girl

Benetton više nije Benetton, kao što, uostalom, ni drugi dućani nisu ono što su bili. To sam zaključila još dok sam tijekom posjeta Mađarskoj davne 2002. god. saznala da se upravo tamo nalaze proizvodni pogoni za “istočni blok”, tj. da Hrvatska (i susjedne nam zemlje) ne dobija odjeću proizvedenu u Italiji (kako bi bilo za očekivati budući da se radi o talijanskoj marki), nego u Mađarskoj, Ukrajini, Kini, Tajlandu, itd. itd.

Pravi primjer toga doživjela sam danas kada sam u potrazi za hlačama “zalutala” najprije u dječji Benetton, gdje je sve označeno misterioznim S, M, L, XL (koji za djecu ništa ne znače), a kasnije i u odrasli; u zadnjem su me dočekale veličine koje su sve odreda bile 38, 38, 38, 38. Najsmješnija stvar je bila ta što su se neki modeli naočigled po veličini razlikovali od drugih, iako je etiketa uporno ponavljala isti broj; a još veća fora bila je kad sam zapravo i našla suknju svoje veličine (dakako, opet 38) koju sam htjela probati, na što je prodavačica skeptično zakolutala očima tvrdeći da će mi biti premala. Nekim divnim čudom brojevi 38 s tog odjela  su mi bili taman, a ubrzo sam otkrila zašto: po etiketi je očigledno da su rađeni po svojim kineskim i korejskim (?) ekvivalentima za koje pojma nemam što znače, ali sam sigurna da ovaj 38 u nazivu veze nema s talijanskom veličinom, budući da bi u nju stala samo moja Barbika iz dječjih dana.

Suknja je, da sve bude bolje, proizvedena u Tunisu, a sako, kojeg sam nedugo zatim probala, u Ukrajini. Ipak, sastav je u oba slučaja i više nego zadovoljavajući, a to najbolje vidimo iz sljedećih priloga:

Kao što vidite, deklaracijama dominiraju jezici naših “susjeda” Kine, Koreje i Japana; jednako tako očigledno je da ta odjeća nije napravljena po našim (europskim) standardima, već po kineskim, odnosno korejskim. Kog vraga znači 82-150!?

Za divno čudo, kvaliteta ipak nije razočaravajuća; dapače, jako je dobra. Udio od 62% janjeće vune i 10% svile u jednom i 70% janj. vune, 5% alpake i mohera u drugom slučaju (uz dodatak umj. vl.)  je svakako dobra kvaliteta za nešto što je došlo iz Tunguzije.

I za kraj fotka übercool cipela koje sam dobila. Ovakve sam tražila godinama (ne šalim se!), a sad bi mi pozavidjela svaka Gothic Lolita:

Budući da je tragično poginula u automobilskoj nesreći 1970. kada je imala samo 27 godina, ova danas uglavnom nepoznata španjolska glumica iza sebe je ostavila tek nekoliko filmskih uradaka B ili C kategorije, a glumački vrhunac bio joj je pokazati sisu.

ALI… !

Da ne bih bila preoštra, mora se priznati da je Soledad ipak zanimljiva pojava, pa makar to bilo samo radi atraktivnog izgleda (nema ni to svatko, mora se priznati). Da je poživjela duže, možda bi ostavila za sobom i neke značajnije naslove od “Vampyros Lesbos“, “Eugenie de Sade”, “Count Dracula”, “Sound of Horror“, “She killed in ecstasy”, itd., itd., ali ovako nam ne preostaje ništa drugo nego prokopati po tim (većinom) očajno lošim trash-uratcima u potrazi za… (zar baš trebam reći?!)

Sudeći po Wikipediji, Soledad se osim filmovima bavila još i pjevanjem (sredinom 60-ih izdala je nekoliko pop-singlica), slikanjem, pisanjem poezije i čitanjem, a u pauzi između toga se i udala godine Gospodnje 1966. i već sljedeće godine rodila.

Poznata je postala većinom zahvaljujući filmovima Jessa Franca, a želja da se proslavi i izvan Španjolske za života joj se, nažalost, nije ostvarila. Bilo kako bilo, kaže se da svatko nađe svoju publiku, a Soledad je, bogami, očigledno pronalazi još i danas.

Tags: Film, opskurna produkcija, soledad miranda, trash horor, žene

Još?

Još?

Danas se često od LGBT osoba čuje kako se “ne žele definirati” jer ih “etikete” poput “lezbijka”, “gay” i sličnih ograničavaju. Kako su, međutim, svoju seksualnost definirale LGBT osobe rođene u prvoj polovici 20. stoljeća, kada se termin “homoseksualnost” tek pokatkad upotrebljavao u medicinskim krugovima, a gotovo nikad u svakodnevnom životu?

FORBIDDEN LOVE: THE UNASHAMED STORIES OF LESBIAN LIVES

Ten women, most of them in Vancouver or Toronto, talk about being lesbian in the 1940s, 1950s, and 1960s: discovering the pulp fiction of the day about women in love, their own first affairs, the pain of breaking up, frequenting gay bars, facing police raids, men’s responses, and the etiquette of butch and femme roles. Interspersed among the interviews and archival footage are four dramatized chapters from a pulp novel, “Forbidden Love”: Laura leaves her hick town and heads for the city, where she meets Mitch in a bar. Sparks fly, and so do laughter and joy. Ann Bannon, one of the writers of those paperback novels about forbidden love, talks about the genre. (YouTube link)

IT’S NOT UNUSUAL: A LESBIAN&GAY HISTORY

Archival footage and interviews with 22 lesbians and gay men give an overview of gay history in the UK from the 1920’s. (YouTube link)

Tags: 1920s, bbc, Film, lezbijstvo, povijest

Kako je općepoznato da se bez hrane (na moju veliku žalost) ne može živjeti, a lijenost za odlazak u menzu je kod mene uzela maha otkad mi je mama zadnji put došla u posjet (kuhati), odlučila sam se napokon i ja priučiti u toj meni preteškoj i vrlo dosadnoj vještini.

Da bih vam što vjernije dočarala svoje prve korake u toj najtežoj kemiji koju sam ikad učila, odlučila sam pomoću lošeg fotoaparata zauvijek ovjekovječiti te za čovječanstvo neznatne, ali za mene značajne trenutke. Ispod svake sličice odgovarajuć je opis, a ja se toplo nadam da će vas ova slikopriča potaknuti da i vi naučite kuhati, ako još niste zaronili svoju kuhaču u nešto što bi trebalo sličiti na vaš budući ručak, no vi još jedino po mirisu možete identificirati porijeklo i naziv te čudnovate namirnice vašom rukom vješto pripremljene.

Zagreb, 29. studenog 2008. godine.
Vrijeme: oko 15h.
Gledam kroz prozor i uzdišem: ne mogu vjerojati da je došao taj trenutak kad sam napokon poželjela nešto sama skuhati. Uzdahnem još jedanput i uzimam kuhaču u ruke. Onda se sjetim da prvo treba oguliti krumpire.

Obeshrabrena tom činjenicom, jer guljenje krumpira za mene je oduvijek bio sinonim za težak fizički posao kojem su moje ruke jedva dorasle, odlazim na MSN. Kao i obično, prijateljice me zasipaju porukama, a ja ih obavještavam o svom novosmišljenom pothvatu. Zabrinute i zaprepaštene u isti mah, one me upozoravaju da pazim da ne zapalim kuhinju.

Oboružana svim potrebnim priborom (koji mi ipak ne olakšava) krećem na rad. U trenutku kada sam snimila ovu fotografiju, jedan krumpir već je sretno oguljen čekao da ga potopim u supstancu kemijskog naziva H2O, tekućeg agregatnog stanja i hladne do mlake temperature, u domaćinstvu poznatiju pod nazivom “VODA”. U gornjem lijevom kutu neoguljeni krumpir čeka na istu sudbinu, a gore desno zapakirana je zamrznuta pohana piletina u omot od puretine isteklog roka trajanja. Zabrinuta, zovem mamu da provjerim nije li u omotu ipak pokvareno meso. Ona otklanja sve moje sumnje jednom rečenicom. “Kuhaj, ‘ćerce!”, kaže.

U pauzi između guljenja krumpira stavljam lonac pun vode na štednjak, zabrinuto se i sasvim neopravdano pitajući hoće li ovaj lonac biti premali za moja dva krumpira.

Ogulivši s(p)retno oba krumpira, stavljam ih u lonac i potapam u vodu. Palim štednjak.

Nakon uspješno obavljene prve faze, koja je trajala nevjerojatnih, ali istinitih 20 minuta po krumpiru, procjenjujem nastalu štetu. Ne treba se biti forenzičar da se utvrdi kako će nered nastao od oguljenih krumpira biti teško i dosadno počistiti. Ipak, sljedeća faza čeka: iz gornjeg desnog kuta smije mi se zamrznuta piletina i maše. “Skuhaj me”, govori, “skuhaj me!”.

Vadim meso i u međuvremenu provjeravam u kakvom su stanju krumpiri. Izgledaju dobro. Još uvijek su u loncu i kuhaju se. Valjda.

S upitnikom iznad glave, sjajem u očima, vilicom u ruci i slinama na bradi, stavljam meso u poluzagrijano ulje u crvenu tavu nepoznatog materijala visokog sjaja. “Tko će kasnije prati to prokleto suđe!”, gunđam u sebi i odmah odgovaram. “Ja, naravno!”

Nakon gotovo sat vremena krumpiri se još uvijek bućkaju, a meso sam, nakon što sam ga već jednom zabunom i polusirovo servirala samoj sebi na cvjetastom zelenom tanjuru, ponovno izvadila iz tave, ovaj put malčice pregoreno. “Nema veze”, zaključujem, “bitno da je jestivo”, a u sebi psujem sve svece zbog prokletih krumpira koji se još uvijek, tvrdi, krčkaju na vatri.

Napokon i krumpiri izgledaju kao da su gotovi i ja ih, nakon cijeđenja svog ostalog sadržaja iz lonca, mahnito gnječim prvom alatkom koja mi je došla pod ruke, u ovom slučaju onom istom zlokobnom vilicom kojom sam nabola meso u tavu. Za poboljšan okus dodajem malo margarina i nešto malo više mlijeka. U biti, ne samo za okus, nego i zato što se pire-krumpir vjerojatno ne može napraviti nikako drugačije.

Nekoliko minuta kasnije ručak je poslužen. Na krumpiru su još uvijek vidljive traume gnječenja, ali sve u svemu zadovoljna sam rezultatom. Jedino što me zabrinjava jest količina vremena utrošenog za spravljanje ovog nelošeg obroka. Gledam na sat i jaučem: “Za ovo mi je trebala cijela vječnost!”.

[Deviantart]