the flapper girl

Ispričavam se što dugo nisam pisala. Sretan vam dan antifašističke borbe, he he.

Pomeli su me ispitni rokovi na faksu, a i kad imam slobodnog vremena, koristim ga da stavim mozak na stand by pa mi se ne da ovdje prosipati gluposti.

U skorijoj budućnosti planiram redizajn bloga i još mnooogo toga… Vjerojatno ću se toga uhvatiti za vrijeme ljetnih praznika.

10. svibnja blog je napunio 5 godina! U to vrijeme dogodilo se sve i svašta, i s njim i sa mnom, pa se veselim daljnjim promjenama u budućnosti (ili možda ne, ovisno što se bude dogodilo).

Od 2004. sam završila srednju školu, upisala fax, preselila se, relativno osamostalila (kažem “relativno” jer još uvijek roditeljima muzem pare), dogodile su se neke velike promjene u obitelji i mom životu, stekla sam prijatelje i neprijatelje, itd. Da mogu vratiti vrijeme, napravila bih puuuno toga drugačije, pogotovo u 18. godini u kojoj sam napravila neke greške zbog kojih žalim i danas, ha ha, ili sam, ako ćemo iz optimističnijeg kuta gledanja, jednostavno potratila vrijeme na neke stvari koje to nisu zaslužile.

Ali dobro, bolje da se ne predajem svom pesimizmu, ha ha. U međuvremenu vučem faks i on vuče mene, postalo je puno teže nego prošle godine, i svjesnija sam nego ikad da me nakon ove 3 godine ništa ne čeka…

Ah, opet pesimizam.

Idemo ispočetka.

… i svjesnija sam nego ikad da me nakon ove 3 godine čeka ono što sam namjeravala upisati već duže vrijeme i već sam si smislila temu za završni rad, ha ha ha.

Moram se stalno podsjećati da sam mlađa nego što se osjećam i starija nego što se ponašam.

Uff, bolje da završim ovo dok se ne pretvori u nešto nalik predsmrtnom iskazu ili oporuci… Isuse…

Tags: blog

Otvorio se prvi hrvatski portal za lipstick lezbijke kojeg možete pronaći na ovoj adresi: lipstickportal.weebly.com.

Riječ je, kako piše na glavnoj stranici, o portalu “za sve lezbijke i biseksualne žene koje se identificiraju kao ženstvene, a također takve žele i traže kao svoje partnerice”.
Ne bih se htjela upuštati u rasprave što je “ženstveno”, jer je taj pojam relativan s obzirom na kulturu kojoj pripadamo i trenutnu modu; recimo samo onda da se pod “ženstvenim” misli ono što se više ili manje uklapa u “mainstream” percepciju vanjskog izgleda i ponašanja jedne žene.

Činjenica je da gay populacija ima neke sasvim drugačije “ideale” od onih općeprihvaćenih, tj. obično se udara kontra “vodećoj” modi, što je i razumljivo. No što je s onim curama koje jednostavno ne mogu promijeniti svoj vanjski izgled i pojavu (ponašanje, geste, kretnje i sl.), tj. kako ja to nazivam, koje jednostavno ne mogu prestati izgledati kao “pičkice” (ovo mislim u šali i nemojte se, molim vas, uvrijediti)?

U sklopu portala otvoren je i forum za sve lezbijke koje (više ili manje) pripadaju heteoseksualnom idealu ženske ljepote.

Osobno mislim da je ovo zbilja pozitivan korak naprijed i da je bilo vrijeme da se napokon oformi grupacija lezbijki koja je, koliko god mi šutjeli o tome, zbog svoje vanjske pojave nevidljiva i u heteroseksualnom i u gay svijetu.  Učlaniti se, naravno, mogu svi zainteresirani.

Tags: hrvatski lezbijski portal, lipstick lezbijke

Na snimci je pjesma “Malka moma” u izvedbi Ansambla “Filip Kutev”.

Filip Kutev (1903. - 1982.) bio je bugarski skladatelj i osnivač  Ženskog vokalnog zbora Bugarske narodne televizije. Smatra se ocem bugarske narodne glazbe. Istoimeni ansambl osnovan je 1952., a 1992. se podijelio u dva dijela, jedan za radio, a drugi za televiziju. Bugarska televizija potpisala je ugovor s jednim dijelom, a drugi zbor nastupa pod imenom The Bulgarian Voices.

Tags: Bugarska, Filip Kutev, folklor, Glazba, narodna glazba, The Bulgarian Voices

Budući da se Eva iz komentara iz prošlog posta zabrinula kako sam ozbiljno mislila da ću se odsad izražavati samo slikama, odlučila sam je razuvjeriti.

Ovaj put sam za temu odabrala vječnu dilemu, koja vjerojatno postoji otkad je svijeta i vijeka: dilemu studiranja. Budući da sam još uvijek studentica, a izgledno je da ću to još dosta dugo i ostati čak i ako sve položim u roku (što se nadam da hoću), shvaćam da nisam pretjerano kompetentna da objektivno pišem o studiranju, a kamoli da prosipam neke mudre misli ili dajem savjete mlađima od sebe (koji su mi u stvarnosti gotovo vršnjaci) pa ću stoga samo navesti neka svoja trenutna razmišljanja.

Kao što mnogi od vas već sigurno znaju, a oni koji ne znaju će vjerojatno ubrzo saznati, upis na fakultet je bio dosta stresan period za mene. Ironično, za razliku od većine vršnjaka koji nisu znali što žele, mene je mučio potpuno suprotan problem - taj da sam i predobro znala što želim - samo što se situacija tako razvijala da mi stvari nisu išle u korist i ja sam se pukim slučajem našla na sadašnjem fakultetu.

Studirajući nešto za što nemam želje, interesa ni afiniteta i što ni približno ne opisuje niti jedan od mojih “dječjih” snova o vlastitoj budućnosti, naučila sam nekoliko važnih lekcija. (Većina vas to sigurno već zna, a znala sam ih teoretski i ja, ali dok se neke stvari ne iskuse na svojoj koži lako je izgubiti se u šumi tuđih savjeta.)

1. Studiranje nečeg što se ne želi ne isplati se čak ni onda kada su poslovi iz područja tog studija vrlo isplativi.

Ovo vrijedi uglavnom ako ste tvrdoglava i nefleksibilna osoba; ja sam igrom slučaja (ili ne) oboje od toga. Kad nešto zamislim, neću odustati od te ideje i obično stojim iza svojih riječi, osim ako nisam u jednoj od svojih melankoličnih faza, ali njih neću pribrojavati.

Dakle, da se kojim slučajem moj fleksibilni alter-ego pronašao na istom fakultetu, možda bih čak i promijenila mišljenje i otkrila da je ono što studiram u stvari super za mene, jer sam, usuđujem se reći, malčice iznad prosjeka ostalih studenata tj. ide mi nešto bolje od većine i puno bolje nego što sam se u početku nadala. Većina profesora nam ide na ruku, iako su im asistenti u većini slučajeva vrlo neugodni, nestručni, katkad čak i bezobrazni i neljubazni. Ipak, budući da su fakulteti rađeni za prosječne ljude, tako i ja na ovom mom prolazim prosječno tj. malčice iznad prosjeka, ovisno o trenutnom raspoloženju. Obično mi zimski semestar ide bolje od ljetnog, jer sam takav tip da mi je pri kraju već pun k* svega i slabo podnosim stres, no dobro, to je već neka druga tema.

Još od upisa na fakultet nisam se mogla pomiriti da studiram to što studiram, iako bih sad sve dala da mogu položiti sve u roku kao na 1. godini; ipak, dala bih još više da se mogu vratiti 2 godine unatrag i istrgnuti si tu glupu prijavnicu iz ruke. Pomirimo se s istinom: ovo što studiram mi se ne sviđa i nažalost nije za mene. Studiram u branši koja zahtijeva vrlo praktična znanja ili, kako ih ja u šali nazivam, “prizemljena”; sve u svemu, to je jedno sasvim lijepo zanimanje za rođenog praktičara, ali ne i za mene koja sam rođeni teoretičar. Studirajući na ovom fakultetu niti na sekundu nisam izgubila osjećaj da tratim svoje vrijeme i svoju mladost ne samo na nešto što ne želim i što nikad nisam željela, nego, štoviše, na nešto što je u potpunoj suprotnosti sa SVIME što sam IKAD poželjela.

Iako su postojale razne varijacije na temu, činjenica je da postoje dva područja koja me posebno interesiraju i jedino ta priznajem kao “svoja”, štogod drugi rekli ili mislili o tome. Nažalost, i jedno i drugo spadaju pod teoretska znanja i vještine, a ne pod praktične. Što me dovodi do sljedeće točke:

2. Teoretičarima je u životu teže nego praktičarima.

Halo, Kolumbo, otkrila sam Ameriku.

Ali ozbiljno: još od malih nogu znala sam da posjedujem potpuno beskoristan talent, a to su danas više-manje svi oni koji se ne dotiču područja prirodnih znanosti. U srednjoj školi nisam se ni na trenutak dvoumila da NEĆU studirati ono što me najviše zanima, jer je to vrlo neisplativo i burza mi je nakon faksa stopostotno zagarantirana.

Pa ipak, (ova točka povezana je s prethodnom), sad mislim da možda nisam imala pravo. Studiranje nečeg za što nemaš afiniteta neminovno vodi do frustracija; tako sam ja u osnovi jedna vrlo isfrustrirana osoba koja bi najradije zapalila svoj fakultet. Što je još žalosnije, ovo što trenutno studiram također nije jako isplativo, posebno ako uzmemo u obzir da te industrije u Hrvatskoj više gotovo ni nema (ha ha, sad ćete se namučiti s pogađanjem).

Sigurno se pitate zašto onda sve ovo radim. To se pitam i ja, ha ha. Ali šalu na stranu: kao oaza u pustinji došlo mi je saznanje da na mom faksu postoji jedan novi smjer, teoretski i interdisciplinarni, koji je, gle čuda, vrlo čvrstim vezama vezan uz drugo područje mog najvećeg i jedinog zanimanja.
Ali, gle čuda još jednom: zanimanje koje bih imala nakon tog završenog smjera NE POSTOJI. Ne samo da ne postoji u Hrvatskoj, u kojoj ionako nedostaje i previše toga, nego ispada da ne postoji ni u Švedskoj, mom raju, zemlji iz snova, Betlehemu o kojem sanjam svaki dan.

Pravo pitanje je: što ja mogu raditi s tim?

Odgovor na tu dilemu nastojat ću saznati u utorak pa ću vam ga s radošću proslijediti.

(To be continued…)

Odlično! Nije moglo bolje!! Taman mi se brat skrasio u Švedskoj, a kad ono Švedska odobrila gay brakove :-). A ja sam već “planirala” kako ću morati skoknuti do Norveške ako se budem jednog dana poželjela okovati bračnim okovima, ha ha. Isuse! Odlično! Uopće ne mogu doći do riječi…