April 1, 2005 8:54 pm
Marie Curie

Zvali su je, i još je danas zovu, jednostavno Madame Curie, s poštovanjem i divljenjem. Jer ona je iz temelja prodrmala i promijenila fiziku i kemiju, ali i druge prirodne znanosti i medicinu. Utjecala je na njih kao što to nije u?inila nijedna druga žena, ni prije ni poslije nje. Svojim je otkri?ima otkrila nove putove u znanosti i nemjerljivo zadužila ?ovje?anstvo.
Marie Curie ro?ena je 07.11.1867. godine u Varšavi kao Marija Sklodowska. Otac joj je bio u?itelj matematike i fizike, a majka pijanistica, pjeva?ica i u?iteljica. Oba roditelja pripadala su nižem plemstvu, ali to ne zna?i da su bili imu?ni. Majka je bila najstarija k?i plemi?a Feliksa Boguskoga, ali on je bio toliko siromašan da nije mogao živjeti na svom posjedu, nego je preživljavao upravljaju?i imanjima bogatijih porodica.
Marija je rasla s tri sestre i jednim bratom. Kao najmla?a u obitelji, bila je ljubimica i tepali su joj Manja. Budu?i da su joj roditelji bili u?itelji, živjela je u atmosferi u kojoj je bilo normalno da su i djeca obrazovana. Otac je bio poprili?no slobodnih nazora, a majka je pak bila strogo katoli?ki odgojena, te je svoj svjetonazor prenosila na djecu. Ipak, Mariji kasnije crkva ne?e zna?iti mnogo, na mise ?e i?i tek zbog obi?aja.
Ve? je od malih nogu puno obe?avala. Isticala se izuzetno dobrim pam?enjem i vrlo je lako i brzo u?ila. Dokle joj seže sje?anje, me?utim, re?i ?e kasnije, ne pamti da ju je majka poljubila. Bila je s njom, kao i s ostalom djecom, pažljiva i nježna, ali poljubac od nje nisu dobili. Djeca nisu mogla tada znati da je majka ozbiljno bolesna – prvi znaci tuberkuloze pojavili su se nakon Marijina poroda. Unato? brizi i njezi, podmukla bolest se nije povla?ila. Nije željela da je sažaljevaju, trudila se da djeca budu pošte?ena i da ne pate zbog nje. Ali postavila je pravila kojih se strogo pridržavala: njezine posude za jelo i pi?e nitko drugi nije smio koristiti, a djecu nije nikad ljubila. Tek su zlokobni napadi suhog kašlja upozoravali na bolest koja ju je izjedala. Umrla je kad je Mariji bilo 10 godina.
Odli?na u?enica, Marija uspješno nastavlja školovanje. Njezin jedini ideal je u?enje i bila bi najsretnija da je cijeli svijet jedna velika škola. U lipnju 1883. godine završila je rusku srednju školu i za odli?an uspjeh dobiva svoje prvo priznanje, zlatnu medalju. No, što dalje? Otac je odlu?io da djevojka, prije no što izabere zvanje, provede godinu dana na selu kod ro?aka. Ti praznici su joj godili i uop?e joj nije padalo da viri u nekakve znanstvene knjige, ali poslije 14 mjeseci plandovanja vra?a se u Varšavu. Obiteljska situacija nije blistava, otac teško veže kraj s krajem. Morali su se preseliti u manji stan, ali to joj nije smetalo: bila je beskrajno odana ocu, voljela ga je i poštovala, te doživljavala kao zaštitnika i u?itelja. Cijela je obitelj uživala u subotnjim okupljanjima kada bi im otac ?itao djela lijepe književnosti ili recitirao poeziju.
No, financijska kriza bila je sve ve?a pa su i djeca morala potražiti posao. Marija je po?ela podu?avati i davati instrukcije. Bio je to nezahvalan posao jer su u?enici, mahom iz bogatih obitelji, bili ?esto lijeni, neposlušni i nedaroviti. Naravno, družila se i s djevojkama i mladi?ima svoje dobi; me?u njima je bilo mnogo onih koji snivaju san o slobodnoj Poljskoj. Oni više cijene fiziku i kemiju nego lijepu književnost, više vole znanstvenike nego pjesnike. Pod njihovim utjecajem priklju?uje se nacionalno orijentiranom Slobodnom sveu?ilištu koji podu?ava mlade ljude, posebno radnike, prirodnim znanostima. Tada joj je 17 godina i otvara joj se novi svijet, nove znanstvene discipline.
Da bi pomogla sestri Bronji da ode na studij medicine u Pariz, traži neki bolje pla?en posao. Iz sveg srca želi pomo?i sestri, ali neprestano mašta da i ona jednog dana studira u Parizu. – Govorite li perfektno njema?ki, ruski, francuski, poljski i engleski? – do?ekalo ju je pitanje kada se javila jednoj posrednici traže?i posao odgajateljice. – Pa, engleski možda ne sasvim – skrušeno je priznala. Posao je, naravno, dobila, ali možda bi bilo bolje da nije. To je bio pravi pakao: obitelj u koju je došla bila je bogata, ali to kao da im je bila jedina vrlina. Primili su je loše, razo?arala se i otišla. Ubrzo je dobila pristojno pla?en posao u poljskoj provinciji.
Toga dana, prvog dana u novoj 1886. godini, kad se oprostila od oca i krenula na put do obitelji gdje ?e raditi kao odgajateljica, prvi put se osjetila potpuno sama. Obitelj u koju je došla primila ju je srda?no. Ve? se razvila u lijepu 18-godišnju djevojku i kad je najstariji sin u obitelji, student Kazimir, došao ku?i za praznike, dogodilo se ono što se moralo dogoditi. Našao je u roditeljskoj ku?i lijepu djevojku, pametnu i na?itanu, koja odli?no pleše i pjeva, ?ak vesla. Nije ostao ravnodušan, kao što ni ona nije mogla odoljeti šarmu zgodnog studenta. Planula je ljubav, željeli su se vjen?ati, ali na put su im stali njegovi roditelji. – Što ?eš s curom koja nema ni pare? A možeš oženiti najbogatiju djevojku u kraju. S odgojiteljicama se ?ovjek ne ženi. – rekli su, a on ih je poslušao.
Teško je preboljela tu prvu veliku ljubav. Jedina joj je utjeha bila da može pomo?i sestri Bronji pa je uporno slala novac u Pariz, iako ga ni sama nije imala previše. Nesretna u ljubavi, nov?ano u nezavidnoj situaciji, vra?a se u Varšavu i nalazi posao kod jednog industrijalca. Od tog trenutka se stvari krenule nabolje. Uskoro joj stiže sestrin poziv da do?e u Pariz.
U studenome 1891. na sjevernom je pariškom kolodvoru, iz vagona tre?eg reda, sišla zbunjena i sretna djevojka. Tko bi mogao pomisliti da je upravo otvorena nova stranica u povijesti znanosti. Uskoro se našla pred Sorbonom, pala?om njezinih snova. Upisala je studij matematike i fizike i to kao Marie, davši svom imenu francuski oblik. Od tada za nju ne postoji ništa drugo osim studija. Svaku minutu koja nije iskorištena za u?enje smatrala je izgubljenom.
Kako je samo sretna bila kad je prvi put smjela sudjelovati u znanstvenim pokusima! Ugo?aj u laboratoriju bio joj je draži od svega na svijetu. Stajati kraj hrastova stola, na kojemu je jedan od onih ?udesnih preciznih ure?aja, ili mijehom raspirivati vatru pod posudom u kojoj je neka otopina – može li uop?e biti ve?eg zadovoljstva? Ipak, financijske mogu?nosti mogle bi je probuditi iz sna koji je tek zapo?eo. Nije bila sigurna ho?e li mo?i financirati svoj boravak u Parizu, ali tada joj se nasmiješila sre?a. Uspjela je dobiti stipendiju namijenjenu najboljim studentima koji studiraju izvan domovine. Kada se posvetila znanosti, iz svog je životnog programa, ?ini se, izbrisala ljubav i obitelj. Znanosti je dušom i tijelom bio odan i fizi?ar Pierre Curie, koji je ve? odlazio sa Sorbone, dok je Marie o njoj tek maštala. Nije se ženio, nije uletio u zamku nijedne djevojke koja mu se našla na putu. Odolijevao je dok nije susreo Marie. Prvi su se put vidjeli po?etkom 1894. godine. – Imao je tada 35 godina, ali mi se u?inio vrlo mladim. Ono što me na njemu najviše zadivilo bio je bistar pogled i nekako nehajno držanje visokog tijela. Budio je povjerenje – zapisala je.
Susretali su se na predavanjima, Pierre se pokušavao približiti Marie, ali nije baš sve išlo glatko. Ne bi li je zadivio, poklonio joj je poseban otisak svoje rasprave «O sistemati?nosti kod fizikalnih pojava», s posvetom: Gospo?ici Sklodowskoj iz poštovanja i prijateljstva poklanja autor. Njihovo je prijateljstvo ipak postajalo sve prisnije pa je on ve? pokušavao povesti razgovor o zajedni?koj budu?nosti. Zaprosio ju je, ali morao je progutati knedlu – odbila ga je. Udati se za Francuza i zauvijek napustiti rodnu Poljsku, ne, to nije bilo nešto na što bi ona lako pristala. ?inilo joj se gotovo kao izdajstvo. Uostalom, zašto ne bi on, ako je želi oženiti, otišao s njom u Poljsku? Bio je i na to spreman, ali osje?ala je da nema pravo od njega tražiti toliku žrtvu. Napokon, rekla je «da» i vjen?ali su se 28. srpnja 1895. godine.
Živjeli su i radili zajedno. Za nju sada više nije bilo dileme: ili obitelj, ili posao. I obitelj i posao. Što se posla ti?e, sve je u njihovu životu povijest: prvi su otkrili da je uran radioaktivan i potom izolirali polonij, nazvavši ga po njenoj domovini, i radij. Pierre i Marie dobili su 1903. godine Nobelovu nagradu zajedno sa znanstvenikom Henrijem Becquerelom. Bilo je to prvi put da je jedna žena doživjela takvu po?ast. Svoju drugu Nobelovu nagradu Marie je dobila 1911. godine za kemiju.
U rujnu 1897. godine obitelj se raduje prvoj prinovi, k?erki Ireni, kasnije tako?er dobitnici Nobelove nagrade. Majka i k?i ?e kasnije istraživati zajedno, za I. svj. rata razvit ?e pokretnu rendgensku stanicu na kojoj je Marie i osobno radila na fronti. Sedam godina poslije Irene Marie je rodila još jednu djevoj?icu, Evu.
Obitelj Curie sada je cijenjena i slavna, ali kao grom iz vedra neba dolazi nesre?a. Na Pierrea je 19. 04. 1906. naletjela ko?ija. Nije preživio. – Svemu je kraj, svemu, svemu… – zapisat ?e Marie kasnije u svoj dnevnik. Ipak, kao i uvijek, smogla je snage i nije se predala. Nastavila je raditi, istraživati, predavati na Sorboni… Za nju zna cijeli svijet. S primanjima je mogla lagodno živjeti, ali nikad se ne?e nau?iti da ju dvori sobarica i uvijek ?e u trgovini odabirati najskromniju haljinu.
Toliko je toga u životu željela napraviti, ali zdravlje ju je pomalo izdalo. Najprije je 1933. otkriveno da ima veliki žu?ni kamen. Ta joj je bolest svojedobno otela oca, ali ona nije željela operaciju. Onda je na jednom putovanju zaradila prehladu i bronhitis, stalno je imala temperaturu, bila blijeda i iscrpljena. Kada bi se osje?ala dobro, radila bi u laboratoriju, a kad bi joj bilo loše, kod ku?e bi pisala knjigu. Lije?nici i specijalisti nisu bili sasvim sigurni od ?ega boluje. ?inilo se da nije ošte?en nijedan organ, a Marie je ipak bila bolesna. Kasnije ?e konstatirati da je bila žrtva radioaktivnih tvari koje je otkrila.
Gr?evito se borila za život, ali tu svoju posljednju bitku ipak nije dobila. Umrla je 4. travnja 1934., a nakon smrti objavljena joj je knjiga «Radioaktivnost» na kojoj je radila do posljednjeg dana. Gotovo kao oporuka i posljednji pozdrav znanosti, znanstvenicima i studentima jedne fascinantne žene, za koju je s pravom može re?i da je žena s kojom je po?elo atomsko doba.

Leave a Reply


O meni
21 godina. Rođena u Rijeci. Studentica jednog zagrebačkog fakulteta. (više?)

Site
Kategorije
Linkovi
Arhiva
Meta