September 30, 2005 2:38 pm
Tjelesni “odgoj”

Nakon 7 sati u školi osje?am se posve iscije?eno, još pogotovo kad je zadnji sat tjelesni. Znam da ?e se mnogi sad za?uditi, ali moj najgori predmet je tjelesni. To je za ve?inu predmet za relaksaciju, ali meni katkad zna biti izvor pravih frustracija. Zašto? Doista ne pretjerujem ako kažem da sam doslovno najgora u razredu iz tjelesnog, a još nam je i profesorica pravo zanovijetalo. Danas mi je rekla da su moji rezultati “kriminalni”, a jedini prosje?an rezultat mi je pretklon. Npr., prosje?ni rezultati za skok u dalj za u?enice 3. razreda srednje škole je, ja mislim, negdje oko 170 – 180 cm. To bi bila neka strunja?a i pol ili nešto manje od toga. Vjerovali ili ne, najviše što ja mogu sko?iti jest do kraja prve strunja?e, a nekad ?ak niti do tamo. To je, dakle, negdje 150 cm ili ?ak i manje. Što mogu kad me Bog obdario drugim talentima, ha ha!
Ili, recimo, onaj “ne-znam-kako-se-zove” kad morate visiti na rukama s one pre?ke. E pa, ja se mogu držati tako pune dvije sekunde. OK, možda nešto malo više, ali sje?am se da mi je u prvom razredu bilo totalno neugodno jer su svi imali neke prosje?ne rezultate (ne znam koliko bi to bilo, možda nešto malo manje od minute?). Nevermind, priznajem, I suck.
Ali ne pišem ovaj post zato da bih se hvalila, nego samo zato da bih primijetila jednu vrlo zanimljivu pojavu, a ta je kad je u prvom razredu pola razreda dobilo trojke iz eseja iz etike. Bilo je i nešto manje ?etvorki i dvojki, jedna jedinica i dvije petice. Da, ja sam dobila pet. Ali onda su se svi žalili zašto i oni nisu dobili “barem” ?etiri!? Mislim, WTF??! Ako ja mogu dobijati jedinice i dvojke iz odbojke i košarke, zašto netko ne bi mogao dobiti trojku iz eseja? Mislim, budimo iskreni, nisu svi baš vrhunski pisci (kao što nisu svi vrhunski sportaši) – prije bih rekla da ve?ina spada u prosjek (a trojka je ina?e prosje?na ocjena). Ali ne, podrazumijeva se da se iz eseja dobijaju petice, bez obzira na talent i trud. To mi je stvarno glupo. Ako ve? postoje neki nerazumni kriteriji, neka se barem odnose na sve, a ne samo na tjelesni.

No dobro. Da mogu birati, uvijek bih radije izabrala talent za bilo što drugo nego za sport. Nije da podcjenjujem, ali umjetnost i sport se jednostavno ne mogu uspore?ivati.

September 18, 2005 8:01 pm
Pics of the weeks: PORTRETI

Eh, dugo nije bilo “pics of the weeks”; imam toliko odli?nih slika na kompjuteru da se ne mogu odlu?iti! Ove portrete pronašla sam na stranici PortraitPainters.com i neki od njih su fora… barem meni. A ti bi bili sljede?i:

Sad žurim na ve?eru, stara me ve? puškom tjera za stol :LOL: ! Znam da su mi postovi ovog vikenda nezanimljivi, ali što mogu kad nerad zatupljuje :D . Idu?i tjedan zato imamo inicijalni iz talijanskog i neki su ve? najavili ispitivanja… ?ini mi se da ne?u ništa mo?i utuviti u ovu svoju glavu nakon toliko mjeseci nerada! Eh… ali dobro, ovo više nema veze sa slikama. Ni s ve?erom. Što me upravo podsjetilo na… ah, da, ve?eru!

September 15, 2005 3:16 pm
Alla Nazimova (1879 – 1945)

Davnih 1920-ih postojale su ?etiri holivudske zvijezde koje su obiljeďż˝ile svoje doba (a moram joďż˝ nadodati da su bile prijateljice s jednom od tadaďż˝njih najpoznatijih lezbijki, spisateljicom Mercedes de Acostom). Zvale su se Alla Nazimova, Pola Negri, Greta Garbo i Marlene Dietrich. Danas najmanje poznata Nazimova ro?ena je 1879. i bila ďż˝idovsko-ruskog podrijetla. Djetinjstvo je provela u ďż˝vicarskoj, tako da je izvrsno govorila njema?ki, francuski i ruski, a kada je stigla u Ameriku, engleski je nau?ila u tri mjeseca. Kao glumica bila je dramati?na i temperamenta i posebno se proslavila u Ibsenovim dramama; svi su je uvijek zvali “Madame”. Nije bila samo kazaliďż˝na glumica, ve? i filmska, iako se danas ne zna mnogo niti o njenim predstavama, niti o filmovima. Ipak, od svih filmova koje je snimila, uspjeďż˝ni su bili jedino “Stronger than Death” (1920), “Camille” (1921) i “Salome” iz 1922. Na sceni je bila toliko sjajna da su je zvali “Nazimova the Unforgettable”, no od svih njenih predstava danas su preostale tek izblijedjele fotografije.

September 2, 2005 4:52 pm
Telefonski razgovor

Zvoni telefon. Javlja se moj brat.
- Halo?
- Dobar dan. Vi poklanjate ma?i?e?
- Da.
- Imate li muške?
- Imamo.
- A koje su boje?
- Obadva su crna.
- Ajooooj… a znate, ne bih ja crne…
- Vjerujte, gospo?o, vi ste ve? stota osoba koja mi to kaže. Ne razumijem u ?emu je problem, zašto nitko ne želi crne ma?i?e?
- Ajooj, a znate, moja prijateljica je imala crnu ma?ku koja joj je donijela nesre?u!
- A ?ujte, moja cura tako?er ima crnog ma?ka i ne samo da ona nije nesretna, ve? je ma?ak taj koji nije imao sre?e: doživio je nesre?u na ulici i nakon toga ga je cura odnijela ku?i i spasila.
- (Uzdah) Ah, nema veze, svejedno ne bih crnu ma?ku, ?ula sam da donose nesre?u… Dovi?enja!
- Dovi?enja!

Što re?i?


O meni
21 godina. Rođena u Rijeci. Studentica jednog zagrebačkog fakulteta. (više?)

Site
Kategorije
Linkovi
Arhiva
Meta