Eto, kad ve? zadnjih dana piem o filmova, onda ?u nastaviti sa svojim recenzijama jo malo.
Zato sam odabrala ovaj film? Zato to jo nije doao u hrvatska kina pa sam mislila da bi nekoga moglo zanimati moje miljenje, budu?i da sam ja ve? gledala taj film. Sje?ate li se kad je prije ne znam ni ja koliko godina izaao Goldenov istoimeni bestseller? Ja sam jedva ?ekala priliku da ugrabim tu knjigu u knjinici, jer me oduvijek zanimao Japan, a ova knjiga nudila je 500 stranica samo o toj temi! I to jo o geji! Wow!
Naravno, ubrzo su geje postale komercijalna stvar (moda ne ba tu kod nas, ali barem u Americi). Odjednom su svi ludi za njima, kupuju kimona i bijele pudere za Halloween i ostale malo vanije zgode (da ne mislite da baljezgam gluposti, proe?ite malo po Googleu pa ?ete vidjeti to si sve ljudi rade, eh). Kad sam prvi put pro?itala Goldenovu knjigu s 13 godina i mene je uhvatila gejomanija, iako to nije bilo nita novo jer me i prije interesirao Japan (ponavljam se, znam). Danas me one vie uop?e ne zanimaju, niti ikakve tradicionalne japanske vjetine kojima se bave – osim plesa. Da, to je bila dobra strana knjige – zaljubila sam se u scene plesa od prvog ?itanja, a onda sam guglala do iznemoglosti ne bih li pronala sve to je mogu?e o toj temi. Interes prema plesu jedini je koji je preivio sve moje pubertetske faze i neometano egzistira jo i danas.
No dobro, da se ovo ne bi pretvorilo u moju tiradu koliko mi se svi?a jap. ples, idem re?i neto o filmu vs. knjizi.

Knjiga: Iako ima gomilu stranica, to vam ne?e smetati jer je radnja toliko zanimljiva da se guta u dahu. Jako je zabavna. Ako pro?itate tu jednu jedinu knjigu o gejama i ne istraujete dalje, mislit ?ete da je to biblija o gejama. Ipak – znam to iz iskustva – ako pro?itate jo togod o istoj temi, kao npr. biografiju neko? najslavnije japanske geje koja je radila 60-ih i 70-ih godina 20.st., vidjet ?ete koliko je Goldenov prikaz Japana zapravo upljikav. Da, on je napisao 500 i neto stranica, ali ne trudi se da bude neto posebno informativan. Sve se uglavnom vrti oko seksa, no sve je tako vjeto zapakirano zajedno da uop?e ne sumnjate u vjerodostojnost podataka. Ipak, kad pro?itate biografiju Mineko Iwasaki, koju sam ve? spomenula ranije, kristalno vam je jasno to je Goldenu bilo na umu dok je pisao svoja “Sje?anja”. Nemojte me krivo shvatiti: knjiga je zabavna i preporu?ila bih svakome da je pro?ita, ali napisana je prvenstveno da se proda, a ne da informira. On dodue spominje kolu, govori i nakratko opisuje koje sve to vjetine djevojke u?e da bi postale geje, ali sve je to nekako povrno dotaknuto, kao da i nije imao namjeru zapravo pisati o tome. Cijela knjiga se uglavnom svodi na opisivanje niza zgoda i dogodovtina, dok je Mineko Iwasaki detaljno opisala gotovo svaku godinu svog kolovanja (moda ne uvijek toliko stilski vjeto kao Golden, ali ona je ipak bila geja, a ne knjievnica!). Tek nakon to sam pro?itala njenu biografiju shvatila sam koliko Goldenova pri?a zapravo ne dri vodu. Ah, krhko je znanje!

Film: Ako ste pozorno ?itali odjeljak o knjizi, jasno vam je da Goldenova knjiga slui prvenstveno za zabavu, a onda da bismo kroz zabavu stekli neto malo osnovnog znanja o Japanu. Film je sli?an, osim to nema ovu drugu karakteristiku – dakle, sve se svodi samo na zabavu. ?ujte, ljudi, to je Hollywood! Redatelj je jasno dao do znanja da mu povijesna i kulturna autenti?nost nije toliko vana kao to da se gledatelji zabave ta 2 i pol sata u kinu. S te strane nemam nikakvih prigovora, jer je u tome gotovo u potpunosti uspio. No ipak… iako sam daleko od stru?njaka, mogu uo?iti neke povijesne i ine pogreke u filmu, a i kao “obi?nom” gledatelju nedostaje mi jo neka dimenzija u filmu da bih se mogla istinski uiviti u njega i ozbiljno shvatiti to to gledam. Veliki prigovor ide tome to su kineske glumice o?ito natjerali da bre-bolje nau?e engleski, u ?emu one nisu ba sasvim uspjele, tako da njihov govor zvu?i kao loa sinkronizacija i nimalo ne doprinosi uvjerljivosti i autenti?nosti. (Mislim, probajte vi glumiti na kineskom!).
No, kao to sam ranije rekla, od po?etka filma u potpunosti su mi bile jasne redateljeve namjere da zabavi i zadivi publiku, tako da me nedostatak autenti?nosti nije iznenadio ni smetao, osim u jednoj sceni – sceni plesa, koja je za mene, upravo zato to mi se toliko svi?a japanski ples, pravo svetogr?e ! Scena plesa izgleda kao neka kombinacija moderno-konceptualno-”avangardnog” bacanja s jedne strane pozornice na drugu, to je apsolutni “no-no” kad se radi o japanskom plesu. Tradicionalni ples je potpuna suprotnost bilo kojoj vrsti zapadnja?kog plesa, uklju?uju?i sve “stare” i moderne forme. Moete misliti onda koliki mi je “pain in the ass” bila ta scena; u trenutku kad bi trebala biti najnapetija, zapravo postaje smijena, i to upravo zbog svoje vrlo o?ite namjene – da vam zabljesne pred o?ima i stvori trenuta?an efekt! A za autenti?nost koga briga, moe se to i drugdje na?i! Da, sigurno su to mislili kad su snimali taj film…

Da skratim: ako traite zabavu i ako ne znate nita o Japanu, ovaj film ?e vam biti odli?an i toplo vam ga preporu?am. No ako ste sitni?avi poput mene i ako vas zanima to se zaista doga?a tamo negdje u tom dalekom svijetu, nikako nemojte koristiti film kao bazu za daljnje istraivanje. ?itajte Mineko Iwasaki, Lizu Dalby (jedinu Amerikanku koja je za svrhe istraivanja postala geja!) i sli?ne autore koji su stru?njaci za tu temu, a holivudske filmove i “komercijalne” knjige, i op?enito sve ono o ?emu se puno i previe govori, ostavite za zabavu.
to nas vodi opet do istog zaklju?ka koji je bio o?it u prethodnom postu…