January 30, 2006 6:36 pm
“Sje?anja jedne gejše” knjiga vs. movie review

Eto, kad ve? zadnjih dana pišem o filmova, onda ?u nastaviti sa svojim recenzijama još malo.
Zašto sam odabrala ovaj film? Zato što još nije došao u hrvatska kina pa sam mislila da bi nekoga moglo zanimati moje mišljenje, budu?i da sam ja ve? gledala taj film. Sje?ate li se kad je prije ne znam ni ja koliko godina izašao Goldenov istoimeni bestseller? Ja sam jedva ?ekala priliku da ugrabim tu knjigu u knjižnici, jer me oduvijek zanimao Japan, a ova knjiga nudila je 500 stranica samo o toj temi! I to još o gejši! Wow!
Naravno, ubrzo su gejše postale komercijalna stvar (možda ne baš tu kod nas, ali barem u Americi). Odjednom su svi ludi za njima, kupuju kimona i bijele pudere za Halloween i ostale malo važnije zgode (da ne mislite da baljezgam gluposti, proše?ite malo po Googleu pa ?ete vidjeti što si sve ljudi rade, eh). Kad sam prvi put pro?itala Goldenovu knjigu s 13 godina i mene je uhvatila gejšomanija, iako to nije bilo ništa novo jer me i prije interesirao Japan (ponavljam se, znam). Danas me one više uop?e ne zanimaju, niti ikakve tradicionalne japanske vještine kojima se bave – osim plesa. Da, to je bila dobra strana knjige – zaljubila sam se u scene plesa od prvog ?itanja, a onda sam guglala do iznemoglosti ne bih li pronašla sve što je mogu?e o toj temi. Interes prema plesu jedini je koji je preživio sve moje pubertetske faze i neometano egzistira još i danas.
No dobro, da se ovo ne bi pretvorilo u moju tiradu koliko mi se svi?a jap. ples, idem re?i nešto o filmu vs. knjizi.

Knjiga: Iako ima gomilu stranica, to vam ne?e smetati jer je radnja toliko zanimljiva da se guta u dahu. Jako je zabavna. Ako pro?itate tu jednu jedinu knjigu o gejšama i ne istražujete dalje, mislit ?ete da je to biblija o gejšama. Ipak – znam to iz iskustva – ako pro?itate još štogod o istoj temi, kao npr. biografiju neko? najslavnije japanske gejše koja je radila 60-ih i 70-ih godina 20.st., vidjet ?ete koliko je Goldenov prikaz Japana zapravo šupljikav. Da, on je napisao 500 i nešto stranica, ali ne trudi se da bude nešto posebno informativan. Sve se uglavnom vrti oko seksa, no sve je tako vješto zapakirano zajedno da uop?e ne sumnjate u vjerodostojnost podataka. Ipak, kad pro?itate biografiju Mineko Iwasaki, koju sam ve? spomenula ranije, kristalno vam je jasno što je Goldenu bilo na umu dok je pisao svoja “Sje?anja”. Nemojte me krivo shvatiti: knjiga je zabavna i preporu?ila bih svakome da je pro?ita, ali napisana je prvenstveno da se proda, a ne da informira. On doduše spominje školu, govori i nakratko opisuje koje sve to vještine djevojke u?e da bi postale gejše, ali sve je to nekako površno dotaknuto, kao da i nije imao namjeru zapravo pisati o tome. Cijela knjiga se uglavnom svodi na opisivanje niza zgoda i dogodovština, dok je Mineko Iwasaki detaljno opisala gotovo svaku godinu svog školovanja (možda ne uvijek toliko stilski vješto kao Golden, ali ona je ipak bila gejša, a ne književnica!). Tek nakon što sam pro?itala njenu biografiju shvatila sam koliko Goldenova pri?a zapravo ne drži vodu. Ah, krhko je znanje!

Film: Ako ste pozorno ?itali odjeljak o knjizi, jasno vam je da Goldenova knjiga služi prvenstveno za zabavu, a onda da bismo kroz zabavu stekli nešto malo osnovnog znanja o Japanu. Film je sli?an, osim što nema ovu drugu karakteristiku – dakle, sve se svodi samo na zabavu. ?ujte, ljudi, to je Hollywood! Redatelj je jasno dao do znanja da mu povijesna i kulturna autenti?nost nije toliko važna kao to da se gledatelji zabave ta 2 i pol sata u kinu. S te strane nemam nikakvih prigovora, jer je u tome gotovo u potpunosti uspio. No ipak… iako sam daleko od stru?njaka, mogu uo?iti neke povijesne i ine pogreške u filmu, a i kao “obi?nom” gledatelju nedostaje mi još neka dimenzija u filmu da bih se mogla istinski uživiti u njega i ozbiljno shvatiti to što gledam. Veliki prigovor ide tome što su kineske glumice o?ito natjerali da brže-bolje nau?e engleski, u ?emu one nisu baš sasvim uspjele, tako da njihov govor zvu?i kao loša sinkronizacija i nimalo ne doprinosi uvjerljivosti i autenti?nosti. (Mislim, probajte vi glumiti na kineskom!).
No, kao što sam ranije rekla, od po?etka filma u potpunosti su mi bile jasne redateljeve namjere da zabavi i zadivi publiku, tako da me nedostatak autenti?nosti nije iznenadio ni smetao, osim u jednoj sceni – sceni plesa, koja je za mene, upravo zato što mi se toliko svi?a japanski ples, pravo svetogr?e ! Scena plesa izgleda kao neka kombinacija moderno-konceptualno-”avangardnog” bacanja s jedne strane pozornice na drugu, što je apsolutni “no-no” kad se radi o japanskom plesu. Tradicionalni ples je potpuna suprotnost bilo kojoj vrsti zapadnja?kog plesa, uklju?uju?i sve “stare” i moderne forme. Možete misliti onda koliki mi je “pain in the ass” bila ta scena; u trenutku kad bi trebala biti najnapetija, zapravo postaje smiješna, i to upravo zbog svoje vrlo o?ite namjene – da vam zabljesne pred o?ima i stvori trenuta?an efekt! A za autenti?nost koga briga, može se to i drugdje na?i! Da, sigurno su to mislili kad su snimali taj film…

Da skratim: ako tražite zabavu i ako ne znate ništa o Japanu, ovaj film ?e vam biti odli?an i toplo vam ga preporu?am. No ako ste sitni?avi poput mene i ako vas zanima što se zaista doga?a tamo negdje u tom dalekom svijetu, nikako nemojte koristiti film kao bazu za daljnje istraživanje. ?itajte Mineko Iwasaki, Lizu Dalby (jedinu Amerikanku koja je za svrhe istraživanja postala gejša!) i sli?ne autore koji su stru?njaci za tu temu, a holivudske filmove i “komercijalne” knjige, i op?enito sve ono o ?emu se puno i previše govori, ostavite za zabavu.
Što nas vodi opet do istog zaklju?ka koji je bio o?it u prethodnom postu…

Leave a Reply


O meni
21 godina. Rođena u Rijeci. Studentica jednog zagrebačkog fakulteta. (više?)

Site
Kategorije
Linkovi
Arhiva
Meta