Ne mogu vjerovati da sam pročitala netom posuđenu knjigu u samo nekoliko sati! Konkretno, riječ je o romanu Amelie Nothomb (čiji su romani idealni za prikratiti vrijeme) koji govori o djevojci - nesuđenoj balerini s najneobičnijom životnom pričom za koju sam dosad čula.Glavni lik je djevojka zvana Plectrude (tek kasnije uzela je umjetničko ime Robert) rođena pod vrlo neobičnim okolnostima: njena majka imala je tada samo 19 godina i odsluživala je zatvorsku kaznu zbog ubojstva muža tj. Plectrudinog oca. Ako mislite da ga je ubila zbog nekog “Ana Magaš razloga”, varate se: žena se jednostavno jedne noći probudila, uzela muževljev pištolj i upucala ga “da spasi dijete”, jer u zadnje vrijeme bila je sve manje zadovoljna brakom. Jedino o čemu je razmišljala bilo je njeno buduće dijete, jer je bila uvjerena da će ono biti posebno i upravo zbog toga je kćer nazvala vrlo neobičnim imenom, iako su je svi nastojali odgovoriti od toga. Nakon što je krstila dijete, objesila se u ćeliji, a brigu za djevojčicu preuzela je njena sestra Clemence.Clemence je bila opsjednuta djevojčicom i njenom “neobičnošću”, tako da se i sama u njenoj prisutnosti ponašala poput djeteta: za ručak joj je spremala torte i slatkiše, oblačila je obje u raznorazne kostime i sl. Iako je imala još dvije kćeri, niti prema jednoj se nije odnosila kao prema Plectrude. Za nju bila uvjerena da je “posebna” i da zbog toga zaslužuje i poseban tretman, tako da ju je od najranijih dana odgajala da živi u nerealnom, bajkovitom svijetu u kojem nisu vladala pravila “normalnog” svijeta. Kad je krenula u školu, Plectrude je bila “crna ovca” zbog toga što ništa nije mogla napraviti kao druga djeca: nisu je zanimali ni vršnjaci, ni škola, ni išta drugo osim satova baleta. Već je od djetinjstva znala da će biti balerina i u baletnoj školi bila je najbolja od svih učenica, pogotovo zbog svojih “očiju balerine”. Tijekom narednih školskih godina stekla je samo jednu prijateljicu, koju je poznavala još otprije iz baletne škole, a u 7. razredu se čak i zaljubila, ali je mislila da Mathieu nije zaljubljen u nju budući da se uvijek držao vrlo suzdržano. Osnovnu školu jedva je završila, i to s najgorim ocjenama, ali je to baš nije previše zabrinjavalo jer se namjeravala upisati u baletnu školu pariške Opere. Clemence, koja je i sama bila nesuđena balerina, jer se u 15. godini nije uspjela upisati u tu istu školu, bila je opsjednuta željom da Plectrude “nastavi” njen san i postane balerina.

Međutim, kad je započela šk. godinu u novoj školi, Plectrude je otkrila tamniju stranu baleta. Na početku su sve učenice bile svrstane u tri kolone: prvi red su činile “mršave”, drugi “normalne”, a treći “debele” djevojke. Plectrude je sa svojih 155 cm i 40 kilograma spadala u “normalne” i dobila je oštro upozorenje da nikako ne smije prijeći sadašnju težinu; dapače, bilo bi još bolje da smršavi koji kilogram. Djevojkama je bilo zabranjeno da jedu bilo što osim nemasnog jogurta i eventualno još nekakvih “light” jela koja nikako nisu bila primjerena za djevojčice u razvoju izložene osmosatnim napornim treninzima. Uz sve to, morale su trpjeti svakodnevna ponižavanja na račun svog tjelesnog izgleda i ispiranje mozga frazama o tome da balet nije sredstvo, već jedino nagrada onim djevojkama koje uspiju prevladati sve teškoće i postati primabalerine. Jednu od takvih teškoća predstavljao je i pubertet: one djevojke koje bi usprkos pothranjenosti svejedno dobile mjesečnicu, morale bi uzimati nekakve tablete za njeno sprečavanje.

Plectrude, koja je u dotadašnjoj baletnoj školi uvijek učila i pokoju malu koreografiju, sad je bila suočena s cjelodnevnim uvježbavanjem tehnike i imala je osjećaj kao da više ne pleše balet, jer joj je najsretniji trenutak dana bio onaj kada bi legla u krevet. Mnoge djevojčice su se ispisale iz škole, ali kako je Plectrude uvijek bila tvrdoglava, ostala je iz prkosa prema svojim profesorima koje je doživljavala kao “neprijatelje baleta” koji ne znaju cijeniti vrijednost tog vida umjetnosti.

Naravno, naporan životni tempo počeo je uzimati svoj danak i Plectrude je počela mršavjeti. Što je više mršavjela, to je bila manje svjesna svega što se događalo oko nje i počela se slijepo pokoravati svim pravilima škole. Polako se pretvarala u jednu od najboljih učenica i uljuljkivala se u san da će jednog dana postati ono što je oduvijek željela - profesionalna balerina. Logično je da je zbog toga željela smršavjeti što je više moguće, tako da je prestala jesti čak i onaj bezmasni jogurt kojeg su jele čak i one najmršavije djevojčice. Pod takvim režimom u 15. godini spala je na samo 32 kilograma, a pune dvije godine nije narasla ni centimetra. Iako je povjerila majci da noću osjeća strahovite bolove u nogama, Clemence nije ništa rekla osim da joj se “jako divi”. To je trajalo sve do dana kad se Plectrude, ustajući iz kreveta i prisiljavajući se da ne počne jaukati od bolova u nogama, jednostavno srušila i od običnog pada slomila potkoljeničnu kost. Kad je doktor vidio njene rendgenske snimke, nije mogao vjerovati da se radi o 15-godišnjoj djevojčici: njene su kosti, naime, izgledale kao kosti 60-godišnjakinje u menopauzi! Da je bila “normalna” djevojka, kost bi joj najvjerojatnije zarasla za mjesec dana; ovako je morala tjednima ležati u bolnici znajući da više nikad neće moći plesati balet, jer je bilo pitanje hoće li uopće moći normalno hodati i/ili trčati.

Na svu sreću, Plectrude se oporavila iako je njena majka zapala u neko bolesno stanje. Kad se Plectrude počela debljati i kad je u 16. godini dobila prvu mjesečnicu, Clemence ju je nazivala “debelom kravom” i naposljetku joj ispričala priču o njenoj pravoj majci i tragičnoj sudbini.

Uglavnom, da skratim: shvativši da nitko nije uz nju, Plectrude se nekako sama uspjela izvući iz svih svojih problema i naposljetku se udala za nekadašnju školsku ljubav. Iako nikad nije postala balerina, odlučila je postati pjevačica i tada je uzela pseudonim Robert.
Nisam mogla vjerovati da je jedna ovakva priča istinita, jer ipak mi je nekako lakše čitati o svim tim strahotama ako mislim da su izmišljene.

Slike sadašnje Plectrude možete pronaći ovdje.