Lutajući bespućima knjižnice naišla sam na jednu vrlo zanimljivu knjigu: “Ženski vodič kroz Zagreb” u nakladi Meandra i B.a.b.e. (godina izdanja je 2006.). Prvo što sam pomislila bilo je: wow, ovo je knjiga napisana za mene!

I doista, vodič nudi vrlo zanimljiv pregled upečatljivih Zagrepčanki od Bare Kramarić, prve “vještice” spaljene na lomači 1699.g., do Milke Planinc zaključno sa ženskom grupom Trešnjevka, koja je prestala s radom 1990. g. Kratke biografije ovih poznatih, manje poznatih i sasvim nepoznatih žena, popraćene opisima povijesnih okolnosti i događaja koji su utjecali na njihov život, omogućavaju da izvedemo jednostavan zaključak kako su žene kroz cijelu povijest bile gurnute u drugi plan i kako njihova (tj. naša, budući da sam i ja žena) borba još uvijek traje.

Odlučila sam citirati najzanimljivije djelove Vodiča o trima ženama koje su mi se svidjele (vjerujte, odabir nije bio nimalo lak!). Fotografije su također preuzete iz knjige.

1871.
MARIJA JAMBRIŠAK, učiteljica koja je održala prvi govor u kojem traži jednake uvjete rada i jednaku plaću za žene

Godina je revolucionarna 1871. Mjesto je stara zgrada kazališta na Markovu trgu, danas Vlada RH. Prigoda je Prva opća hrvatska učiteljska skupština. Govornica je mlada učiteljica iz Krapine Marija Jambrišak (…). Prvi je to puta u Hrvatskoj da je žena tražila jednake uvjete rada i jednaku plaću. I nije nimalo čudno što se radilo o učiteljici. To je bila gotovo jedina javna služba u koju su žene u to vrijeme imale pristup, iako ograničen. (…)
U Austro-Ugarskoj, zakonom iz 1869. ženama je dopušteno da predaju samo u prva četiri razreda osnovne škole. Istovremeno, za jednaki, često i obimniji posao (…) u pojedinim su školama dobivale i upola manju plaću, a dodatno su bile diskriminirane pravilima poput zabrane udaje za učiteljice (u Velikoj Britaniji ukinute tek 1944.g.). Situacija je bila ista i u drugim područjima gospodarstva pa ne čudi da je Marija Jambrišak inzistirajući na jednakim plaćama ukazala i na podređen status žena uopće, kako je sama desetak godina kasnije napisala: Žena bijaše prvo čovječje biće, koje je dopalo ropstva. Ona bijaše robinjom, kad robu još ne bje ni traga.

1927.
ŠTEFICA VIDAČIĆ, Miss Jugoslavije i Miss Europe

(…) Nakon viktorijanskog razdoblja javne čednosti, doličnosti i smjernosti, početak stoljeća, a posebno dvadesete i tridesete godine donijele su radikalne promjene. Tijelo prestaje biti zabranjeno područje, a širenjem takozvane jazz kulture, ali i promjenama u društvenom ustroju i gospodarstvu otpočinje revolucionarni period (ponovnog) prepoznavanja i priznavanja vrijednosti tijela, uživanja u tijelu i tjelesnosti uopće. (…) Širenjem masovnih medija, kao i sve većim mogućnostima žena za ostvarenjem ekonomski relativno nezavisnog života, ali i širenjem gradova i poboljšanjem uvjeta života za sve veći broj stanovnika stvorili su se materijalni uvjeti za promjene. (…) Ženski časopisi, kazalište i posebno film otvorili su ženama mogućnost da postanu javne ličnosti, a najbolji način za to bili su relativno brojni izbori za miss.

Na jednom takvom, u organizaciji filmskog poduzeća Fanamet, 1927.g. pobijedila je najpoznatija zagrebačka kraljica ljepote Štefica Vidačić. (…) U konkurenciji od petnaestak djevojaka izabrana je za najljepšu, dobila je običajni naslov Miss Europa, ugovor za snimanje i veliku plaću, a gostovanja, prijeme i čajanke u Pešti, Beču i Berlinu teško je i nabrojati. (…)

1979.
BLAŽENKA DESPOT, jedna od pokretačica sekcija “Žena i društvo” 1979., prva osoba koja je filozofski promišljala ženu.

(…) Iako je u Jugoslaviji 1979. bio dominantan marksistički diskurs koji je za jednu od pretpostavki imao da će rješavanjem klasnog pitanja biti riješena i sva ostala (uključujući žensko), na inicijativu feministkinja osnovana je 1979. sekcija Žena i društvo unutar Sociološkog društva Hrvatske kao prvo mjesto na kojemu se znanstveno i argumentirano raspravljalo o temama koje nisu bile službeni dio korpusa znanja i o kojima se stoga nije niti institucijski bavilo: pitanjima seksizma u jeziku, feminizma u filozofiji, homoseksualnosti, odnosu roda i spola… (…)

Blaženka Despot rođena je 1930.g. u Zagrebu, gdje je i diplomirala na Filozofskom fakultetu 1954. Predavala je na zagrebačkim gimnazijama, a potom na Sveučilištu. Već naslov njezina doktorskog rada “Humanitet tehničkog društva” ukazuje na preokupaciju njezina gotovo 40-godišnjeg znanstveno-pedagoškog rada: suprotstavljanje dominantnim strukturama ne-slobode, bez obzira radilo se o modusima tehnokratske moći ili pak patrijarhalizmu koji za Blaženku Despot nije bio samo etnološka bilješka, već sveprisutna prepreka ostvarenju slobode.
(…)
Godine 1987. kada prestaje s radom i sekcija Žena i društvo, Blaženka Despot objavljuje svoje možda i kapitalno djelo “Žensko pitanje i socijalističko samoupravljanje” u kojemu analizirajući Hegela dakle same temelje racionalnoga svjetonazora, ili njezinim riječima: Ako filozofi prije Hegela, dakle metafizičari, nešto i kažu o ženama, oni to kažu sasvim privatno, na velika, još uvijek širom otvorena vrata, uvodi feminizam, ali i ženu kao subjekt u filozofiju.

Više o knjizi
KUPI KNJIGU