December 5, 2007 9:19 pm
Vita Sackville-West

Vita Sackville-West, ekscentrična engleska aristokratkinja, pjesnikinja i spisateljica, rođena je 9. ožujka 1892.godine kao jedino dijete Lionela Edwarda, trećeg baruna od Sackvillea, i Victorije Josephe Dolores Cataline Sackville-West, njegove prve rođakinje i nezakonite kćeri diplomata Sir Lionela Sackville-Westa, na obiteljskom imanju u kući koja se sastojala od 365 soba.

Počela je pisati još kao dijete; prve pjesme piše već u jedanaestoj godini. Između 1906. i 1910. godine napisala je osam romana i pet dramskih komada. Prvi komad, “Chatterton: drama u tri čina”, tiska privatno 1909. godine. Godine 1913. udaje se za diplomata i kritičara Harolda Nicolsona s kojim je dugo vremena živjela u Perziji, a zatim u dvorcu Sissinghurst u Kentu. Isprva je pristala igrati ulogu poslušne supruge, ali ubrzo se oboje supružnika odaju homoseksualnim aferama; Vitine su ipak bile mnogo strastvenije od Haroldovih! Usprkos tome, njihov brak se održao i zajedno su imali dva sina, od kojih je jedan postao kritičar, a drugi izdavač.

Ono po čemu je Vita Sackville-West možda najpoznatija jest njena ljubavna veza s Virginijom Woolf, koju upoznaje 1923. godine i koja kasnije prema Viti oblikuje lik Orlanda u istoimenoj (polu)fikcijskoj biografiji. Virginia se u “Orlandu” poigrava s idejom “dvostrukog” spola tj. međusobnoj nezavisnosti roda i spola koja je u ondašnje doba bila neprihvatljiva; Orlando tako u isto vrijeme ima karakteristike i muškarca i žene, no tkogod on ili ona bio/la, u romanu se napominje da je Orlando zapravo uvijek ista (neizmjenjena) osoba. Virginija je bila očarana Vitom, njenom snagom, ljepotom, ekscentričnošću i lezbijstvom. Osim po ponašanju, Vita je čak i fizički sa svoja 182 centimetara bila neobična pojava.

Osim s Virginijom, Vita je “prijateljevala” i s prijateljicom iz djetinjstva Violet Trefusis; još kao tinejdžerice razmijenile su “vjenčano” prstenje kao simbol privrženosti i ljubavi. Godine 1921., kad su obje bile udane, pobjegle su zajedno u Francusku, no Violet se odlučila vratiti svom mužu. Njihova dugogodišnja veza bila je inspiracija za Vitin treći roman “Challenge”, koji, iako “zamaskirane”, sadrži brojne autobiografske elemente.

Još jedna od mnogih Vitinih neobičnih karakteristika bila je i strast prema vrtlarstvu; 1955. godine osvaja nagradu od Kraljevskog hortikulturalnog društva Britanije. O vrtlarstvu je također napisala nekoliko knjiga i vodila kolumnu u The Observeru od 1946.

Umrla je 2. lipnja 1962. godine, a ostala je zapamćena kao predana spisateljica, feministkinja, vrtlarica i, naravno, lezbijka.

December 3, 2007 12:02 am
THE PEANUTS: “Koi no fuga”

Još jedna grupa iz 60-ih koju sam nedavno otkrila; ovaj put cure su blizanke iz Japana koje su bile popularne 50-ih i 60-ih godina (više o njima pročitajte ovdje), a pjesma se zove Koi no Fuga (Ljubavna fuga). Tekst vam se nalazi dolje i s engleskim je prijevodom, tako da budete upoznati sa zaraznom melodijom koju ćete uskoro pjevušiti!

oikakete oikakete / Chasing after you, chasing after you
sugari tsukitai no / I want to cling on to you
ano hito ga kiete yuku / That person disappears
ame no magarikado / At the rainy street corner
shiawase mo omoide mo / Happiness and memories too
mizu ni nagashita no / Flow away in the water
komado utsu ame no oto / The sound of rain hitting the small window
hoho nurasu namida / Tears soak my cheek
hajime kara (hajime kara) / From the beginning (from the beginning)
musubarenai (musubarenai) / It didn’t link (didn’t link)
yakusoku no anata to watashi / The promise between you and I
tsuka no ma no tawamure to / In the playfulness of that brief time
minna akiramete / I gave up on everything
naki nagara hazushita no / I took it off as I cried
shinju no yubiwa wo / That pearl ring
hajime kara (hajime kara) / From the beginning (from the beginning)
musubarenai (musubarenai) / It didn’t link (didn’t link)
yakusoku no anata to watashi / The promise between you and I
kaeranai omokage wo / The face that won’t go away
mune ni dakishimete / I hold to my chest
kuchizuke wo shite mita no / I tried to kiss
ame no GARASU mado / the rainy glass window
DUN DUBI DUBA
DUN DU DUBI DUBA
PAYA PAYA PAYA…

December 2, 2007 12:53 am
Ženski vodič kroz Zagreb

Lutajući bespućima knjižnice naišla sam na jednu vrlo zanimljivu knjigu: “Ženski vodič kroz Zagreb” u nakladi Meandra i B.a.b.e. (godina izdanja je 2006.). Prvo što sam pomislila bilo je: wow, ovo je knjiga napisana za mene!

I doista, vodič nudi vrlo zanimljiv pregled upečatljivih Zagrepčanki od Bare Kramarić, prve “vještice” spaljene na lomači 1699.g., do Milke Planinc zaključno sa ženskom grupom Trešnjevka, koja je prestala s radom 1990. g. Kratke biografije ovih poznatih, manje poznatih i sasvim nepoznatih žena, popraćene opisima povijesnih okolnosti i događaja koji su utjecali na njihov život, omogućavaju da izvedemo jednostavan zaključak kako su žene kroz cijelu povijest bile gurnute u drugi plan i kako njihova (tj. naša, budući da sam i ja žena) borba još uvijek traje.

Odlučila sam citirati najzanimljivije djelove Vodiča o trima ženama koje su mi se svidjele (vjerujte, odabir nije bio nimalo lak!). Fotografije su također preuzete iz knjige.

1871.
MARIJA JAMBRIŠAK, učiteljica koja je održala prvi govor u kojem traži jednake uvjete rada i jednaku plaću za žene

Godina je revolucionarna 1871. Mjesto je stara zgrada kazališta na Markovu trgu, danas Vlada RH. Prigoda je Prva opća hrvatska učiteljska skupština. Govornica je mlada učiteljica iz Krapine Marija Jambrišak (…). Prvi je to puta u Hrvatskoj da je žena tražila jednake uvjete rada i jednaku plaću. I nije nimalo čudno što se radilo o učiteljici. To je bila gotovo jedina javna služba u koju su žene u to vrijeme imale pristup, iako ograničen. (…)
U Austro-Ugarskoj, zakonom iz 1869. ženama je dopušteno da predaju samo u prva četiri razreda osnovne škole. Istovremeno, za jednaki, često i obimniji posao (…) u pojedinim su školama dobivale i upola manju plaću, a dodatno su bile diskriminirane pravilima poput zabrane udaje za učiteljice (u Velikoj Britaniji ukinute tek 1944.g.). Situacija je bila ista i u drugim područjima gospodarstva pa ne čudi da je Marija Jambrišak inzistirajući na jednakim plaćama ukazala i na podređen status žena uopće, kako je sama desetak godina kasnije napisala: Žena bijaše prvo čovječje biće, koje je dopalo ropstva. Ona bijaše robinjom, kad robu još ne bje ni traga.

1927.
ŠTEFICA VIDAČIĆ, Miss Jugoslavije i Miss Europe

(…) Nakon viktorijanskog razdoblja javne čednosti, doličnosti i smjernosti, početak stoljeća, a posebno dvadesete i tridesete godine donijele su radikalne promjene. Tijelo prestaje biti zabranjeno područje, a širenjem takozvane jazz kulture, ali i promjenama u društvenom ustroju i gospodarstvu otpočinje revolucionarni period (ponovnog) prepoznavanja i priznavanja vrijednosti tijela, uživanja u tijelu i tjelesnosti uopće. (…) Širenjem masovnih medija, kao i sve većim mogućnostima žena za ostvarenjem ekonomski relativno nezavisnog života, ali i širenjem gradova i poboljšanjem uvjeta života za sve veći broj stanovnika stvorili su se materijalni uvjeti za promjene. (…) Ženski časopisi, kazalište i posebno film otvorili su ženama mogućnost da postanu javne ličnosti, a najbolji način za to bili su relativno brojni izbori za miss.

Na jednom takvom, u organizaciji filmskog poduzeća Fanamet, 1927.g. pobijedila je najpoznatija zagrebačka kraljica ljepote Štefica Vidačić. (…) U konkurenciji od petnaestak djevojaka izabrana je za najljepšu, dobila je običajni naslov Miss Europa, ugovor za snimanje i veliku plaću, a gostovanja, prijeme i čajanke u Pešti, Beču i Berlinu teško je i nabrojati. (…)

1979.
BLAŽENKA DESPOT, jedna od pokretačica sekcija “Žena i društvo” 1979., prva osoba koja je filozofski promišljala ženu.

(…) Iako je u Jugoslaviji 1979. bio dominantan marksistički diskurs koji je za jednu od pretpostavki imao da će rješavanjem klasnog pitanja biti riješena i sva ostala (uključujući žensko), na inicijativu feministkinja osnovana je 1979. sekcija Žena i društvo unutar Sociološkog društva Hrvatske kao prvo mjesto na kojemu se znanstveno i argumentirano raspravljalo o temama koje nisu bile službeni dio korpusa znanja i o kojima se stoga nije niti institucijski bavilo: pitanjima seksizma u jeziku, feminizma u filozofiji, homoseksualnosti, odnosu roda i spola… (…)

Blaženka Despot rođena je 1930.g. u Zagrebu, gdje je i diplomirala na Filozofskom fakultetu 1954. Predavala je na zagrebačkim gimnazijama, a potom na Sveučilištu. Već naslov njezina doktorskog rada “Humanitet tehničkog društva” ukazuje na preokupaciju njezina gotovo 40-godišnjeg znanstveno-pedagoškog rada: suprotstavljanje dominantnim strukturama ne-slobode, bez obzira radilo se o modusima tehnokratske moći ili pak patrijarhalizmu koji za Blaženku Despot nije bio samo etnološka bilješka, već sveprisutna prepreka ostvarenju slobode.
(…)
Godine 1987. kada prestaje s radom i sekcija Žena i društvo, Blaženka Despot objavljuje svoje možda i kapitalno djelo “Žensko pitanje i socijalističko samoupravljanje” u kojemu analizirajući Hegela dakle same temelje racionalnoga svjetonazora, ili njezinim riječima: Ako filozofi prije Hegela, dakle metafizičari, nešto i kažu o ženama, oni to kažu sasvim privatno, na velika, još uvijek širom otvorena vrata, uvodi feminizam, ali i ženu kao subjekt u filozofiju.

Više o knjizi
KUPI KNJIGU

December 1, 2007 2:18 pm
Disconnected

Evo da se konačno javim od doma. Naime, u Zagrebu mi se pokvario laptop i trenutno je na popravku pa nisam imala net cijelo ovo vrijeme; to je razlog zašto nisam pisala već dosta dugo.

Za one koji su se pitali: živa sam i zdrava :-D i ne, nisam se bacila u Savu. :-(

Uglavnom, napisat ću nešto vrlo uskoro, najprije da se malo izguštam doma (nisam bila već mjesec dana, a razmišljam da uopće i ne idem za praznike, nego da Novu slavim u Zagrebu, budući da ovdje nemam društvo).

I to je sve…


O meni
21 godina. Rođena u Rijeci. Studentica jednog zagrebačkog fakulteta. (više?)

Site
Kategorije
Linkovi
Arhiva
Meta