June 29, 2008 7:45 pm
Razgovori sa Simone de Beauvoir

simone.jpg

Nekolicina intervjua koje je njemačka feministkinja Alice Schwarzer vodila sa Simone de Beauvoir objavljena je u knjizi “Simone de Beauvoir – buntovnica i utiračica putova” u izdanju Ženske infoteke prije samo godinu dana. U uvodu se autorica ukratku osvrće na društveno stanje u Francuskoj 1970-ih godina te iz vlastitog iskustva govori kako je bilo biti članica MLF-a (Mouvement de liberation des femmes – Pokret za oslobađanje žena), utjecajnog feminističkog pokreta koji je u proljeće 1971. pokrenuo kampanju protiv zabrane pobačaja. 343 žene optužile su same sebe da su pobacile i zahtijevale to pravo za druge; imena potpisnica možete vidjeti ovdje. (Samo za informaciju, neke od potpisnica bile su i javno eksponirane, kao npr. Catherine Deneuve, Marguerite Duras, Monique Wittig, Violette Leduc, Brigitte Fontaine, Delphine Seyrig (o kojoj sam već pisala ranije), itd.). Scwarzer 70-ete opisuje kao vrijeme promjena u kojem se sve činilo moguće: (citat) “Politički angažman bio je kao opijenost koja je obuzela naš čitav život. Noći ispunjene sastancima, razgovorima, večerama, akcijama. Svakih nekoliko tjedana kod nekog se kuhalo (…). Najčešće je bilo između 6-8 žena, jele smo, pile, smijale se i – kovale planove.” Za vrijeme jedne od takvih večera Schwarzer je poželjela intervjuirati de Beauvoir, ali, kako kaže, ispočetka nije bilo lako zadobiti njeno povjerenje, budući da je bila na glasu kao distancirana i nepristupačna. Ipak, s vremenom se razvilo prijateljstvo na osobnom i političkom planu, što je omogućilo Schwarzer da bez sustezanja od de Beauvoir dobije potpuno iskrene odgovore.

partisan.jpgZanimljivo je napomenuti da je de Beauvoir na kraju svog najpoznatijeg djela “Drugi spol” napisala da je antifeministkinja; na pitanje zašto se nakon dvadeset godina (od objavljivanja knjige) ipak odlučila podržati feministički pokret, Beauvoir odgovara da je to zato što se u međuvremenu položaj žene u Francuskoj (ali i drugdje) zapravo nije promijenio, iako je očekivala da će socijalizam donijeti vidljive promjene. Ipak, kako kaže, čak ni u socijalističkim zemljama (SSSR) kao i u tzv. liberalnim krugovima ne postoji stvarna ravnopravnost; socijalizam je izmijenio tek proizvodne odnose, a žene, iako više nisu samo kućanice, rade najneugodnije i najteže poslove. Tada je shvatila da je nužno da žene uzmu sudbinu u svoje ruke i kada su je francuske feministkinje pozvale da im se pridruži u Manifestu 343 žene za legaliziranje pobačaja, znala je da je to pravi način da se započnu promjene.

Iako je, kako kaže de Beauvoir, moguće da se i muškarci bore na strani žena, ipak upozorava da oni ne mogu cjelovito sagledati žensku perspektivu i da se “treba čuvati paternalizma, jer žene ne žele da im se zajamči sloboda, već je žele same postići.” Žena stoga mora odjednom napasti i sustav i muškarce.

Po Beauvoir žene su “niža kasta” koja nikada ne može prijeći u višu. Da bi se oslobodila, žena prvo mora raditi izvan kuće i, ako je moguće, nikada se ne udati, jer se vjenčana osoba tretira drugačije od nevjenčane i brak predstavlja opasnost za ženu. Ona također napada uvjete u kojima žene podižu djecu, smatrajući kako je majčinstvo ropstvo jer majka snosi najveći dio odgovornosti za dijete. Iako je smatrala da se 35-godišnja kućanica sa četvero djece na grbači nalazi u bezizlaznoj situaciji, bila je protiv feminističke struje koja je zahtijevala da se rad kućanice naplaćuje. Po Beauvoir to bi dovelo do još veće getoizacije kućanica i majki i ne bi ništa promijenilo u shvaćanju muško-ženske podjele rada. Kućne poslove trebali bi obavljati svi i to javno, a ne u izolaciji kao dotad.

Iako se naziva militantnom feministkinjom , Beauvoir svejedno ne upada u zamku mita o ženskoj “posebnosti” i nadmoćnosti, već tvrdi kako je “vječno Žensko” laž i kako su “ženstvene” djevojčice proizvedene, a ne rođene. Smatra kako se iz “ženskosti” ne smiju stvarati nove vrijednosti i da je apsurdna tvrdnja da žensko tijelo može dati novu viziju svijeta, jer “priroda igra jako malu ulogu u razvoju čovjeka, a mi smo društvena bića”. Po njoj prihvaćanje takvog ekstrema u biti znači ponovno vraćanje pravilima muške igre, jer dok vjeruje u iracionalno i mistično, ženu će muškarac i dalje držati podalje od znanja i moći.

Više o knjizi

June 25, 2008 3:18 pm
Zagreb vs. Rijeka

Zagreb, naša predivnu metropola s gotovo milijun stanovnika, studentska je meka u koju sam gotovo “po tradiciji” otišla studirati, jer znate kako to ide: i mama, i tata, i rođak u šestom bočnom koljenu diplomirali su na Sveučilišu u Zg. pa ću onda i ja. Šalim se, dakako, jer nekoć sam bila mlada i naivna i vjerovala sam da mogu upisati modni dizajn, a toga nema u Rijeci pa mi nije preostalo ništa drugo nego otići odandje. Ipak, na stranu s tim: moram priznati da sam snob i elitist od rođenja i da sam još kao dijete govorila da ću studirati u Zagrebu (iako je jedno vrijeme i Split bio u planu, ali srećom plan se nije ostvario). Pa eto, što se babi snilo… evo me sada ovdje već skoro godinu dana i pravo je vrijeme da napišem jednu malu usporedbu Zagreba i Rijeke, počevši dakako od najzanimljivije teme:

Ljudi: Dakako, ima u Zagrebu svega i svačega, između ostalog rastući je problem huligana i ostalih bandita, ali generalno su u metropoli ljudi kulturniji nego u Rijeci. Susjedi me pozdravljaju, vozači se zaustavljaju na zebrama bez semafora i općenito sam dobila dojam da su kontinentalci pristupačniji i srdačniji od primoraca. (Neki) Riječani su čudni ljudi i s njima (nekima od njih) se teško sprijateljiti. Iz nekog razloga se dosta često drže rezervirano i skupljaju se u klanove, a da ne spominjem da te gledaju s visoka ako se ne uklapaš u neke njihove imaginarne cool kriterije. Ovo je pogotovo izraženo kod ljudi koji zapravo dolaze iz okolice Rijeke, a ne iz samog grada. Kako god bilo, u Zagrebu sam prvi put doživjela da me susjedi počnu pozdravljati, ljubazno popričaju sa mnom u liftu, pridržavaju mi vrata, čak zapamte i na kojem katu živim (!), itd. Što se ekipe na faksu tiče, ona je raznolika i malo je onih “pravih” Zagrepčana; trenutno se najviše družim s bodulicom (ha ha), dok s ljudima iz Rijeke i okolice nemam baš previše kontakata.

Klima: Rijeka je vlažna i stalno puše bura. U početku sam bila glavni predmet zezancije jer sam svoju naviku da bilo koji vjetar proglašavam burom prenijela i u Zagreb. Ali, s vremenom sam se naučila i sad uvijek puše vjetar (ili još neutralnije – jednostavno puše), ha ha. Zagrepčani misle da zime u Rijeci nisu hladne, ali se, naravno, jako varaju: istina je da je zima u Zagrebu “oštrija”, ali barem nema vjetra (pogotovo ne bure) tako da se temperature (koje su u prosjeku niže nego riječke) lakše podnose. Zbog razlike u vlažnosti (zraka, dakako) ten mi se svaki put pogorša kad se vratim u Rijeku, tako da i ovaj put moj glas ide za Zagreb.
Ljeti je nešto drugačija priča. Iako su temperature paklene i u Rijeci, to se ne može mjeriti s onim kad zapeče na zagrebačkoj ravnici. Ovdje sam prvi put pocrvenila od gradskog Sunca, što mi se u Rijeci nije nikad dogodilo. Olakotna okolnost je što živim u kvartu s puno zelenila pa nije “zagušljivo” kao u centru, ali svejedno – iz Zagreba se ljeti bježi.

Izgled grada: E sad, ovo je jako individualno. Budući da sam odrasla na riječkim brdašcima i uskim uličicama, osjećaj prostranstva u Zagrebu je neopisiv; za mene se jednostavno ništa ne može usporediti s ljepotom jedne široke ravne prometnice, a pogotovo mi je omililo raskršće kraj Avenue Mall-a (ne znam zašto, doista; inače sam primijetila i da sam jako sklona rijekama te da iz meni nepoznatog razloga proživljavam katarzu prelaskom preko Savskog mosta!).
Zagrebački kvartovi su većinom dobro osmišljeni tako da svaki kvart dođe kao “grad u malom”. Kvartovi iz 70-ih su mi osobno najdraži jer (opet ja o tome) imaju puno zelenih površina, nisu zbijeni i općenito je tu sve što vam treba: dječja igrališta, škole, dućani, itd. Novogradnja mi je s druge strane teški užas, jer imam dojam da se nalazim u kokošinjcu, a i zgrade su građene gotovo jedna na drugoj nauštrb cvijeća, drveća i ostalih lijepih stvari. Remetinec, Lanište, Ravnice, Žitnjak i ostale udaljen(ij)e dijelove grada gdje se užurbano gradi izbjegavam u širokom luku.
Rijeka ima jednu jako veliku manu, a to je da je bila (i ostala) lučki grad i, pojednostavljeno rečeno, spavaonica: nema zelenila ni cvijeća, a ulice su sive i relativno prljave. Ni Zagreb nije baš osobito čist, ali veliki plus je što ima dosta zelenih površina i krasnih mjesta za provesti slobodne dane: Maksimir, Bundek, Jarun, itd. U Rijeci za bilo kakav sličan doživljaj jednostavno morate otići izvan grada (Kostrena, Opatija, itd.), a to ponekad zna biti naporno i neizvedivo ako nemate auto. Što me dovodi do sljedeće točke.

Javni prijevoz: Budimo realni: u Rijeci mi nikada nije ni trebao te sam se s njim upoznala tek u Zagrebu. Ipak, i ono malo puta što sam se vozila s Autotrolejom nije mi ostalo u dobrom sjećanju: riječki javni prijevoz je preskup i prerijedak te bih ispalila na živce da ne živim u centru.
Zagreb opet ima jednu veliku prednost, a to je besplatna vožnja za studente (mislim i za umirovljenike, ali budući da nisam u toj kategoriji ne bih znala više) . Godišnji pokaz košta 30 kn, a vrijedi za tramvaje, autobuse i vlakove (ovisno što izaberete – ja sm megalomanski zaokružila sve). Tramvaji idu dosta često, otprilike svakih 5 minuta, iako to ovisi o liniji, ali njihova glavna mana je što su spori i idu okolo-naokolo pa s njima nikako do cilja! Busevi su puno brži, ali nažalost i rjeđi, iako su linije 109, 220, 221 jedne od najčešćih( ako se ne varam voze svakih 10 min.). Ipak, po mom skromnom sudu bolje je živjeti u tramvajskoj zoni, ako ništa drugo zbog noćnog prijevoza, kojeg Rijeka na svoju sramotu nema.

Kulturna događanja: Rijeka ima 1-2 muzeja, a Zagreb… ne znam ni ja koliko. To što se mnogo toga odvija u Zagrebu je prednost, ali što se mnogo toga odvija jedino u Zagrebu je znak centralizacije koja mi se nimalo ne sviđa. Ljudi ne žive samo u Zagrebu, ali ovo ipak spada pod politiku i ne bih o tome. Činjenica je da Zagreb (nebitno iz kojih razloga) ima veću ponudu kulturnih i inih događanja, veći broj diskoklubova, muzeja, kina, birtija, krčmi, itd., što ga čini poželjnijom destinacijom za studente od Rijeke.

Gay scena: Ha ha, zar ste zbilja mislili da ću pisati o ovome?


O meni
21 godina. Rođena u Rijeci. Studentica jednog zagrebačkog fakulteta. (više?)

Site
Kategorije
Linkovi
Arhiva
Meta