November 29, 2008 6:55 pm
Slikopriča: MOJ PRVI RUČAK

Kako je općepoznato da se bez hrane (na moju veliku žalost) ne može živjeti, a lijenost za odlazak u menzu je kod mene uzela maha otkad mi je mama zadnji put došla u posjet (kuhati), odlučila sam se napokon i ja priučiti u toj meni preteškoj i vrlo dosadnoj vještini.

Da bih vam što vjernije dočarala svoje prve korake u toj najtežoj kemiji koju sam ikad učila, odlučila sam pomoću lošeg fotoaparata zauvijek ovjekovječiti te za čovječanstvo neznatne, ali za mene značajne trenutke. Ispod svake sličice odgovarajuć je opis, a ja se toplo nadam da će vas ova slikopriča potaknuti da i vi naučite kuhati, ako još niste zaronili svoju kuhaču u nešto što bi trebalo sličiti na vaš budući ručak, no vi još jedino po mirisu možete identificirati porijeklo i naziv te čudnovate namirnice vašom rukom vješto pripremljene.


Zagreb, 29. studenog 2008. godine.
Vrijeme: oko 15h.
Gledam kroz prozor i uzdišem: ne mogu vjerojati da je došao taj trenutak kad sam napokon poželjela nešto sama skuhati. Uzdahnem još jedanput i uzimam kuhaču u ruke. Onda se sjetim da prvo treba oguliti krumpire.


Obeshrabrena tom činjenicom, jer guljenje krumpira za mene je oduvijek bio sinonim za težak fizički posao kojem su moje ruke jedva dorasle, odlazim na MSN. Kao i obično, prijateljice me zasipaju porukama, a ja ih obavještavam o svom novosmišljenom pothvatu. Zabrinute i zaprepaštene u isti mah, one me upozoravaju da pazim da ne zapalim kuhinju.


Oboružana svim potrebnim priborom (koji mi ipak ne olakšava) krećem na rad. U trenutku kada sam snimila ovu fotografiju, jedan krumpir već je sretno oguljen čekao da ga potopim u supstancu kemijskog naziva H2O, tekućeg agregatnog stanja i hladne do mlake temperature, u domaćinstvu poznatiju pod nazivom “VODA”. U gornjem lijevom kutu neoguljeni krumpir čeka na istu sudbinu, a gore desno zapakirana je zamrznuta pohana piletina u omot od puretine isteklog roka trajanja. Zabrinuta, zovem mamu da provjerim nije li u omotu ipak pokvareno meso. Ona otklanja sve moje sumnje jednom rečenicom. “Kuhaj, ‘ćerce!”, kaže.


U pauzi između guljenja krumpira stavljam lonac pun vode na štednjak, zabrinuto se i sasvim neopravdano pitajući hoće li ovaj lonac biti premali za moja dva krumpira.


Ogulivši s(p)retno oba krumpira, stavljam ih u lonac i potapam u vodu. Palim štednjak.


Nakon uspješno obavljene prve faze, koja je trajala nevjerojatnih, ali istinitih 20 minuta po krumpiru, procjenjujem nastalu štetu. Ne treba se biti forenzičar da se utvrdi kako će nered nastao od oguljenih krumpira biti teško i dosadno počistiti. Ipak, sljedeća faza čeka: iz gornjeg desnog kuta smije mi se zamrznuta piletina i maše. “Skuhaj me”, govori, “skuhaj me!”.


Vadim meso i u međuvremenu provjeravam u kakvom su stanju krumpiri. Izgledaju dobro. Još uvijek su u loncu i kuhaju se. Valjda.


S upitnikom iznad glave, sjajem u očima, vilicom u ruci i slinama na bradi, stavljam meso u poluzagrijano ulje u crvenu tavu nepoznatog materijala visokog sjaja. “Tko će kasnije prati to prokleto suđe!”, gunđam u sebi i odmah odgovaram. “Ja, naravno!”


Nakon gotovo sat vremena krumpiri se još uvijek bućkaju, a meso sam, nakon što sam ga već jednom zabunom i polusirovo servirala samoj sebi na cvjetastom zelenom tanjuru, ponovno izvadila iz tave, ovaj put malčice pregoreno. “Nema veze”, zaključujem, “bitno da je jestivo”, a u sebi psujem sve svece zbog prokletih krumpira koji se još uvijek, tvrdi, krčkaju na vatri.


Napokon i krumpiri izgledaju kao da su gotovi i ja ih, nakon cijeđenja svog ostalog sadržaja iz lonca, mahnito gnječim prvom alatkom koja mi je došla pod ruke, u ovom slučaju onom istom zlokobnom vilicom kojom sam nabola meso u tavu. Za poboljšan okus dodajem malo margarina i nešto malo više mlijeka. U biti, ne samo za okus, nego i zato što se pire-krumpir vjerojatno ne može napraviti nikako drugačije.


Nekoliko minuta kasnije ručak je poslužen. Na krumpiru su još uvijek vidljive traume gnječenja, ali sve u svemu zadovoljna sam rezultatom. Jedino što me zabrinjava jest količina vremena utrošenog za spravljanje ovog nelošeg obroka. Gledam na sat i jaučem: “Za ovo mi je trebala cijela vječnost!”.

Comments are closed.


O meni
21 godina. Rođena u Rijeci. Studentica jednog zagrebačkog fakulteta. (više?)

Site
Kategorije
Linkovi
Arhiva
Meta