O Konstrukciji

Prije samo nekoliko mjeseci najvažnija životna pitanja bila su mi uobičajena postadolescentska - s oproštenjem - sranja tipa “tko sam ja”, “što je najbolje za mene”, “kakav život želim”, bla bla bla. Onda je sasvim nenadano došla Konstrukcija i glavno pitanje je postalo: Kako riješiti trilijun teških zadataka iz vježbi, programski rad i još dobiti 2 iz ispita!?!

Konstrukcija je kolegij o kojem sam već čula svakakve strašne priče, koje nisam mogla razumjeti dok i sama nisam krenula tim mučeničkim putem kao i mnogi (gimnazijalci) prije mene.
Zašto gimnazijalci?
Zato što su učenici određene strukovne škole već imali taj predmet i njima je, naravno, neusporedivo lakše. Jedna jedina studentica koja je položila Konstrukciju iz naše generacije išla je, pogađate, u strukovnu školu. Ja nisam. Meni je Konstrukcija bauk. I ne samo to, općenito sve vezano uz to polje kojim se Konstrukcija bavi totalna mi je nepoznanica. Pitate se zašto sam upisala taj faks onda? Pitam se i ja, haha. Zapravo uopće nisam imala pojma što upisujem i dok sam čitala popis kolegija, 90% tih informacija nije mi značilo apsolutno ništa dok se fizički nisam pojavila na satu i osjetila na svojoj koži.

Što je najgore od svega, taj predmet sam po sebi nije pretjerano težak - za one koji su se s tim poljem susretali i nije im apstrakcija. Nažalost, u mojoj generaciji takvi su u manjini, no profesori se nisu baš nimalo potrudili da nam olakšaju. Upravo suprotno - samo su se iščuđavali kako nešto ne znamo. Od praktičnog rada nije bilo niti “p” - gdje im je sad ta veličanstvena Bolonja sa svojim “individualiziranim” (mo’š mislit’) radom u manjim grupama? (Manje možda jesu, ali i 10 zna biti previše za neke asistente).

Budući da od profesora i asistenata nema neke koristi - uostalom, konzultacije su im samo jedanput tjedno i nemam volje za svaku vježbu čekati kilometarski red kako bi me se netko riješio u 5 minuta - uglavnom radim sama po knjizi. Da nemam mamu koja se time jednim dijelom bavila i koja to kuži, ne znam tko bi mi to objasnio. Iovako, moram priznati, slabo razumijem ;-(. Mislila sam čak upisati tečaj u tom određenom polju kako bi mi bilo jasnije.

Recimo da napredujem puževim koracima. Danas mi ništa nije išlo i baš sam bila loše volje. Opet sam počela razmišljati o tome kako ničeg od ovog ne bi bilo da sam se bolje raspitala o fakultetu, iako opet ne znam koliko je to moguće budući da ne možeš imati neku vjerniju predodžbu o nečemu dok to ne počneš studirati/proučavati/raditi/baviti se s tim, nazovite to kako hoćete.

U nadi bjesomučnom radu je spas, u nadi bjesomučnom radu je spas, u nadi bjesomučnom radu je spas…


O Bharatanatyamu

Kako je indijski ples (uglavnom Bharatanatyam, rjeđe Odissi) postao glavna meta mog internetskog pretraživanja, došla sam do poražavajućih rezultata: škole/radionice Bharatanatyama postoje u cijeloj Europi, osim u Hrvatskoj. Ne šalim se. Vidim da ima dosta plesača iz Rusije, Francuske, Engleske, Švedske, čak i Mađarske i Italije. Našla sam, recimo, jednu grupu u Bergamu. Nemam pojma koliko je kvalitetno to što rade ti ljudi - ali hej, barem imaju nešto.

Doduše, poludim kad se Bharatanatyam (klasična umjetnost) stavlja uz bok bollywoodskim i trbušnim plesovima i kad djevojke na recitalima počnu odjednom vrtjeti maramama, zamahivati bokovima i to nazivaju Bharatanatyamom. Ja sam gotovo potpuni neznalica što se te forme tiče, ali kad dugo i pažljivo gledaš jednu formu plesa, neke osnovne stvari postanu ti jasne, kao npr. osnovne pozicije tijela, estetski principi, itd. Nažalost, kad pretražujem “indijski ples” u Hrvatskoj, vidim da se kod nas sve svodi na prodavanje egzotike (ne kažem da drugdje nije tako jer ne znam, ali pretpostavljam da bar postoji veći izbor -  znam koliko je teško naći odgovarajućeg učitelja u bilo kojem polju!!).  Tako u susjednoj nam državi, recimo, postoji jedna djevojka (neću je sad imenovati) koja drži kao neku školu plesa, a osnovna postava tijela joj izgleda kao da joj je avion prošao kroz noge. Ponavljam, nisam sigurna da sam 100% u pravu, ali kod svih boljih plesača koje sam gledala (doduše, na Internetu) razmak između stopala u araimandiju bio je maksimalno 1-2 prsta, ali najčešće su stopala bila jedna do drugog. Kao što rekoh, “satovi” koje daje ta žena u najmanju ruku su me iznenadili. Imala je i još jedan biser, a to je izjava da je Bharatanatyamu najsličniji Odissi, što uopće nije točno i ne znam otkud joj to. Bharatanatyam je sav geometrijski, a Odissi u krivulji, ako se mogu tako nestručno izraziti. Glazba, mudre itd. su isto potpuno drugačiji.

Sad se pitate zašto sam se ja toliko raspisala o ženi koju niti ne poznajem… Osobno me nije briga za pojedince, ali mi nije toplo oko srca kad vidim da netko tako neozbiljno i olako pristupa klasičnoj formi kao što je Bharatanatyam, pogotovo u zemlji u kojoj ljudi nemaju pojma o tome. Nemali broj puta su me pitali je li Bharatanatyam neka vrsta trbušnog plesa i sl., na što se naježim, haha.

Osobno sam sve fasciniranija tim plesom što vrijeme dalje protječe, iako informacije mogu dobiti na kapaljku. Istina, na Internetu ima hrpa stranica, ali uglavnom su o općenitim stvarima. Počela sam čitati hindu legende, mitologiju i sl.  u nadi da ću bolje razumjeti taj ples. Nažalost, nemam novca da si naručim DVD-ove iz Indije ili nešto slično, a i dobre knjige su poprilično skupe (ova ovdje, recimo, košta 85 dolara, a čini se zanimljiva 0.0 ).

Usput budi rečeno, našla sam jedan jako zanimljiv video isječak Bharatanatyam interpretacije Čarobnjaka iz Oza! Pogledajte ga ovdje! (Arangetram je, inače, prvi nastup, odnosno prijelaz plesača u svijet profesionalnog bavljenja plesom.)

O ženskim (i muškim) šovinistima

Kako se najinteresantniji razgovori u našoj obitelji UVIJEK vode za ručkom, poslije ručka ili uglavnom oko ručka,  tako je i danas načeta zanimljiva tema. Kako mi mama ima takav posao da je stalno među ljudima (radi s djecom), kroz našu kuću prodefilirala su djeca iz raznoraznih obitelji pa od nje uvijek čujem zanimljive priče o nekom djetetu, odnosima s roditeljima i sl. Tako je danas spominjala slučaj djeteta kojemu su roditelji friško razdvojeni, a ocu služi poput neke vrste paradnog konja. Ne moram slušati takve priče budući da imam osobnih iskustva s tim, haha. Svom ocu sam i ja bila paradni konj prije mnogo godina netom nakon razvoda kad je našao novu ženu. Onda je stalno inzistirao da odlazim s njim na te zajedničke ručkove sa ženom s kojom nisam imala nikakve veze. Što je još smješnije, niti s njim nisam imala nikakve veze (emocionalne) budući da ga se skoro ne sjećam iz ranog djetinjstva. Osim par sjećanja, uvijek se mama brinula za mene, provodila vrijeme sa mnom na skijanjima i te stvari… haha, ja sad u zadnje vrijeme znam dosta često reći kako nam je bilo najljepše dok smo mama, brat i ja živjeli zajedno i dok razni drugi (loši) ljudi nisu upali u naš život.  Da se razumijemo, to je samo hipotetska misao budući da mislim da je najbolja stvar koja mi se dogodila to što živim sama :-) i osobno smatram da bi ama baš svatko tko ima prilike trebao početi živjeti sam od 18. godine. U toj dobi jednostavno si spreman (ili bi trebao biti, haha) za tako nešto… ali dobro, sad sam odlutala…

Uglavnom, da, stala sam na paradnim konjima… Poanta je bila ta da slušajući priče drugih ljudi i o drugim ljudima, te gledajući primjere nekih svojih prijateljica, nažalost mogu zaključiti kako još uvijek doista postoji taj stereotip muškarca koji se razvede u “labuđim godinama” i onda na jedvite jade plaća alimentaciju i te stvari. Uostalom, svi to znate ako ne iz prve, onda iz neke druge ruke, ne moram vam ja govoriti o tome, haha.

Slušajući sve to, pomislila sam (i naglas to upitala) zašto si žene dozvoljavaju takve stvari, takve nesposobne i nezainteresirane muževe koji misle samo na sebe. Onda sam se, nažalost, sjetila da sam i ja bila u vezi sa šovinistom, samo u ženskom obliku. O da, i to itekako postoji. Doista ne znam možete li zamisliti taj trenutak razočaranja samom sobom (haha) kad sam shvatila da sam i ja nasjela na slične priče i obrazac ponašanja, iako se cijeli život (ok, pola života, nećemo biti dramatični) gnušam takvih ljudi. Problem je što ja uvijek nekako vjerujem da su ljudi zapravo u dubini duše dobri, pažljivi i da im je stalo te da se samo u tom određenom trenutku ponesu glupo i sebično. Kakva zabluda, kakav idiotizam! Ne razumijem zašto sam bila takva i nastojim svim silama ukloniti tu svoju manu, tu glupu tendenciju da njegujem odnose s ljudima što je duže moguće makar se ti ljudi uopće ne trudili. Evo, npr., uvijek volim čuti novosti o bivšim kolegama i prijateljima iz djetinjstva, naći se povremeno na kavi i sl., dok njih to, kako vidim, uopće ne zanima. Naravno, ne govorim sad tu o nekom manijakalnom “povezivanju” i slično, haha, nego čisto o održavanju poznanstava pa makar bila površna (dapače, to mi uopće ne smeta, osim ako nisam “bacila oko” na tu osobu, ha ha). Vidim, ipak, da ljude to ne zanima. A da žene mogu biti šovinisti sam znala i ranije, ali ružno je osjetiti to na svojoj koži i tim patetičnije što ipak dolazi od jedne - žene.

Tags: , , , ,