O slobodi
Današnji post započet ću s meni jednim vrlo dragim citatom:
“Imam samo jedan cilj: biti slobodan. Sve za njega žrtvujem. Često razmišljam što će mi donijeti sloboda – što ću sam među tolikim neznancima?”
Dostojevski
Naravno, ovo ne pišem iz pozicije “revolucionara” niti nekakve društveno uvažene osobe koja se bavi aktivizmom, bori za ljudska prava i sl. (neću sad o tome koliko su “revolucionari” doista društveno uvaženi i cijenjeni!) Voljela bih nešto reći o primjerima slobode s kojima se susrećem u svakodnevnom, “običnom” životu.
Kao što već znate ili ne znate, studentica sam jednog tehničko-umjetničkog fakulteta. Srednjoškolsko obrazovanje dobila sam u gimnaziji, a prije toga promijenila sam dvije osnovne škole. Vrijeme školskih klupa i način funkcioniranja tog sustava još uvijek su mi bliski pa se osjećam kompetentnom govoriti o tome kao osoba koja je još ne tako davno ubačena u školski sistem.
Kako bih razjasnila o čemu doista želim govoriti, da ne biste pomislili da će ovo biti još jedna već odavno sažvakana kritika hrvatskog školstva, dodat ću podnaslov koji će , nadam se, razriješiti nedoumice:
O “umjetničkoj” slobodi (pod navodnicima jer se ne smatram umjetnicom)
Kao bivša gimnazijalka isprve sam bila šokirana onime što se tražilo od nas na fakultetu: KREATIVNOST. Ta riječ je potpuna nepoznanica u mojoj bivšoj školi: ne samo da nismo bili uopće kreativni, da smo biflali napamet gomilu nepovezanih podataka, nego mi nije ni bilo jasno otkud, kako i što je to uopće “kreativno” što se traži od mene. Teško je opisati to stanje potpune dezorijentiranosti ako ga niste doživjeli: recimo ukratko da nisam uopće “razmišljala u tim terminima” (ne samo ja, nego i ostali iz ne-umjetničkih škola).
S druge pak strane, na fakultetu nam uglavnom (čast iznimkama!) nisu objašnjavali neke zanatske stvari, odnosno tehnikalije o kojima također u velikoj većini nismo imali pojma. Njihov moto je da možemo raditi sve što želimo, dakle biti “slobodni” te da ćemo s vremenom “pronaći sebe” odnosno svoj stil.
Čekajte malo!
Zar nije stil nešto što dolazi nakon godina mukotrpnog rada i prežvakavanja nekakvih osnova koje su svi prije nas morali naučiti? Čemu inzistiranje na stilu kod ljudi neformiranih kao “umjetničke” ličnosti (a, ruku na srce, i kao ličnosti općenito!?!)? (Oprostite što riječ na U neprestano stavljam pod navodnike, ali iskreno, malo sam skeptična prema tome da ćemo mi u većini postati neki “umjetnici”… čini mi se da je to stanje duha/privilegija rijetkih!) Ne razumijem čemu cijela ta priča o našoj “slobodi” dok nemamo nekakvo čvrsto uporište i bazu od koje ćemo krenuti, a ne samo neke fantazije o našem “stilu” koji se tobože izgrađuje, a zapravo nam cijelo vrijeme svima govore da radimo “dobro” i ništa više od toga. Što, kvragu, znači to dobro i kako svi možemo biti dobri!? Znači li to da smo svi jednako dobri ili da smo dobri unutar svojih mogućnosti?? I koje su uopće to mogućnosti? Kad mi kažu da radim dobro, da li to znači da radim “dobro, ali ništa posebno”, “dobro s potencijalom da postane još bolje” ili nešto treće?
Sad se vjerojatno pitate zašto sam se toliko usredotočila na vrednovanje svojih (i tuđih) radova. Shvaćam da je to vrlo nezahvalno i osobno se ne bih primila tog posla, ali isto tako mi je besmisleno sama lutati i tražiti svoj “stil” (štogod to bilo, već mi se povraća od te riječi) … Osim toga, nije li (prepoznatljiv!) stil šećer na kraju, nešto što dolazi kod onih najposvećenijih?
Dat ću vam jedan fakultetski primjer za ovo gore navedeno: kad je jedna studentica pitala asistenta, vrlo jasno i jednostavno, da li joj je rad dobar ili loš, jer je on prije toga rekao da nam ne može točno objasniti u čemu je razlika između “dobrog” i “lošeg” rada, on joj je odgovorio da je rad na dobrom putu. Dakle, taj konkretan rad je loš. Zašto nam to nitko ne govori!? Mislim da se nitko ne bi trebao vrijeđati na to, jer samo zato što je jedan rad loš (pa da je i više njih), ne govori baš puno o našem potencijalu, ali bi zato ukazivanje na greške nas naučilo da bolje razlikujemo kvalitetno od nekvalitetnog (što je po meni jako važno!!) te da ne radimo te greške u budućnosti. Zašto sve moramo prolaziti sami, kad već pokraj nas stoje ljudi koji su educirani da nam pomažu u tom “stvaranju našeg stila”!?!
Ne sviđaju mi se te slobode. Želim temelj, bazu, uporište; nešto što će biti jednako za sve i što ćemo svi jednako raditi. Ne vjerujem da u ovom početničkom stadiju mogu išta govoriti o umjetničkoj slobodi, a kamoli prakticirati je. Možda nisam u pravu kad ovo kažem, ali čini mi se da bi, kad bi umjetnost bila kuća, sloboda bila krov (haha), a ne počinješ graditi kuću od krova!? U čemu se sastoji ta naša sloboda ako ne znamo osnove zanata i ako sva rješenja moramo pronalaziti sami, po “intuiciji”, bez nekog konkretnog znanja što je “dobro”, a što ne?!
To ja zovem raspuštenost.
06 Nov 2009 04:40 pm beryozinka 5 comments
Mislim da si u velikoj mjeri u pravu: da bi se stiglo do umjetnosti (art) prvo se mora proći kroz umješnost/zanat (artisanat). E, sad, hoće li netko dostići umjetnost ili neće, drugo je pitanje — a, iskreno, ne znam postoji li neki pravi odgovor na njega. po iskustvu s moga područja, glavni uvjet da stigneš do “umjetničkog” jest — da budeš dovoljno dugo mrtav.
Hahahaha, ova zadnja rečenica je odlična (nažalost za mnoge i istinita)
kao netko tko je bio u srednjoj primijenjenoj, i sad je trenutno na akademiji, u neku ruku mogu razumijeti o cemu govoris.. ali opet. sto se tice danasnje umjetnosti, mislim da sa sigurnoscu mogu tvrditi da se razlika izmedju dobrog i loseg u potpunosti izbrisala i da ti zato nitko ne moze reci da li ti je rad dobar ili los, jer je sve to, na kraju, stvar subjektivnog misljenja.
netko ti moze reci, npr. ako crtas ljudsku figuru, da ti proporcije ne stimaju, ali opet.. da li su maniristima stimale proporcije? nisu. a to je svejedno postalo doba povijesti umjetnosti.
po mom misljenju, poanta umjetnosti je upravo ta sloboda koju imas pri razvijanju vlastitog stila. naravno da do vlastitog stila ne mozes doci bez nekih osnova, ali ako te na faksu guse pravilima i akademizmom, i govore ti kako MORAS raditi, dobit ces cistu uniformiranu umjetnost koja se drzi pravila. umjetnost se ne bi trebala drzati pravila.
Zdravo, Sanja, hvala na odgovoru. Da, to što kažeš je svakako istina, nikako nisam za to da nas guše pravilima ili da uvedu uniformni stil. Ipak, ne slažem da su se izbrisale granice između “dobrog” i “lošeg”, možda naizgled, ali po toj logici bi apsolutno svatko mogao biti umjetnik. Ja sad mogu poslati neki svoj rad i tvrditi da je to umjetnost, ali sigurno po nekom objektivnom vrijednosnom sudu on to nije…a sad, koji je to “objektivni vrijednosni sud” (?!?)… tehnički nisu dobri, nemaju “ono nešto” (ili, ako imaju, nisu dorađeni). To je ona povratna informacija koju bih željela dobiti: kako se doraditi, u čemu griješim i sl. Ne može baš sve biti tako relativno, ipak negdje moraju postojati “granice”…
I još nešto što ne razumijem, a što nam često profesori govore, a čini mi se malo paradoksalno; govore nam da smo svi različiti, što je istina, i da će se naši radovi na istu temu razlikovati, što je također istina, a onda nam ostavljaju apsolutnu slobodu – zašto? Evo, npr., i da sad učimo klasični (indijski, recimo) ples koji je sistematiziran i uči se po redu, opet bi se naši koraci/pokreti razlikovali; naravno, bilo bi vjerojatno dosadno to učiti na početku, ali bismo dobili nekakve temelje da dalje u životu možemo istraživati i nalaziti se koliko nas je volja. Ali ne razumijem čemu takva sloboda na početku kada još nemamo dovoljno znanja/svijesti pa onda samo srljamo okolo, netko uspješnije, netko manje uspješno, ali svima nam je zajedničko to da ne znamo samostalno nacrtati običnu ljudsku figuru.
heh dugo nisam svraćala, ali ovaj post mi je privukao pažnju.
prema napisanome, a i zato što znam barem jednog studenta na svim zagrebačkim fakultetima (i iz njihovih priča kako se na kojem radi) pretpostavljam o kojem se faksu radi.
vidjela sam diplomski rad jedne cure koja je pred 2 godine diplomirala tamo i moram priznati da u njemu nisu prisutne ni osnove crtanja ljudske figure, što je po meni, makar se radi o branši koja ne počiva na realizmu, nedopustivo. da bi nešto stilizirao i pojednostavio, najprije moraš početi od ispravne cjeline, tako razmišljam ja, a po onome što čitam okolo, gotovo svi profesionalci i mentori. pa i najjednostavnija vektorska ilustracija u 3 boje izgleda fantastično baš zato što onaj tko ju je radio *zna* zašto je svaka krivulja na svom mjestu.
slažem se s tobom i jedino što ti preporučam – ako te već tamo tome ne uče, uči sama. ja vježbam kad god stignem da popravim crtačke sposobnosti, išla sam par mjeseci na tečaj (odustala zbog nedostatka vremena), postam radove po raznim forumima da mi drugi ljudi komentiraju što ne valja (zapravo, rade posao koji bi trebali tvoji profesori).
ako ti je pak neugodno stavljati radove javno, možeš slobodno poslati meni
nisam ni blizu profijima i radim puno grešaka, no zato dobro uočavam tuđe 
)