Razlog što nisam već dosta dugo ništa napisala, osim što čitam neke knjige za faks i za vlastitu razonodu, je i taj što već nekoliko dana razbijam glavu oko jednog (nazovimo ga tako) “problema”.  Vjerojatno će vam ispasti smiješno kad napišem o čemu se radi, ali potrudit ću se razjasniti stvari.

Krenut ću od povijesti:

U ponedjeljak sam u gradu srela jednu osobu s kojom se nisam vidjela već pune dvije godine, ali na koju bih svejedno pomislila s vremena na vrijeme. Upoznala nas je jedna moja poznanica, koju sam upoznala preko Interneta nedugo nakon što sam se doselila u Zagreb. Nismo se mnogo družile jer su se u međuvremenu prekinuli odnosi između poznanice i mene, pa su se nekako i naši susreti razrijedili sve dok nisu u potpunosti prestali. Ali ima nešto što me muči.

Ta cura/žena ima nešto što me privlači k njoj. Još nisam shvatila što (haha) budući da ju ne poznajem pretjerano dobro kao osobu, a fizički objektivno izgleda sasvim prosječno (iako sam, priznajem, odmah primijetila njene ruke, ha ha). U ove dvije godine izdogađale su se svakakve stvari (kao što znate i ne znate) pa sam ju, naravno, potpuno smetnula s uma. I baš se u ovom periodu kad mi to najmanje treba dogodilo to da smo se ponovno srele; kao i obično, hodala sam gradom brzinom svjetlosti usmjerena u svoja posla i nemalo se iznenadila kada me ona pozdravila prepriječivši mi put (to je inače jedini način da nekoga primijetim dok obavljam stvari po gradu, haha). Pao je potpuno uobičajeni razgovor o tome gdje sam, što radim, živim li još uvijek u onom istom kvartu itd. itd. Zatim me pozvala na kavu sljedeći tjedan, a ja sam rekla da ću razmisliti i još se javiti 0.0 (znam, užasna sam). Svih ovih nekoliko dana razbijam glavu oko toga bih li se trebala javiti ili ne.

Znam da se čini užasno glupo: naposljetku, između nas nikad nije bilo ničeg osim prijateljstva (iako je bilo malo flertanja, ali čisto u granicama prijateljske zafrkancije, dakle ništa “opasno”). Možda tu ima i malo moje “krivnje” budući da se s 18 godina nisam baš htjela uplitati ni u kakve “ozbiljnije” veze 0.0 (što je, kad malo bolje razmislim, sasvim prirodno).

Ne mogu ni sama shvatiti zašto, ali strah me ponovno se naći s njom, haha. Znam da voli cure, ali ne znam ima li trenutno neku u svom životu. Nemam pojma da li sam joj se ikad uopće sviđala. Strah me zato što sam ju nekoliko puta sanjala i što je straaašno želim zagrliti, a znam/pretpostavljam da ne smijem. I ako se nađem s njom, svi će se ti osjećaji još više potencirati; a s druge strane, ako odbijem, bit ću kukavica i beskičmenjak, a i bez toga ta opcija je jednostavno glupa. Sjećam se jednom otprije 2 godine kad smo se prijateljski zagrlile na rastanku, a meni se činilo da sam se svojim zagrljajem totalno odala, jer me i samu iznenadilo koliko je emocija s moje strane bilo u toj jednostavnoj radnji. Stalno se pitam zašto se nije ranije javila. Ne bih mogla podnijeti ponovni gubitak.