Kao što to u pogovoru piše, ova knjiga je “klasično djelo feminističke i sociološke misli u nas u novom izdanju, za nova čitanja i novo doba odnosa spolova - uz post scriptum autora s osvrtom na okolnosti u kojima je knjiga izvorno nastala, društvenu scenu u posljednjih 25 godina te perspektive feminizma.”

Iako sam tek na 144. stranici, moram priznati da sam (zasad) oduševljena načinom na koji Katunarić povezuje ekonomske, pretpovijesne i povijesne prilike, itd. s položajem žena u društvu, posebno se osvrćući na Marxa, Freuda, Junga i ostale značajne ličnosti koje su (između ostalog) nekad doticale i žensko pitanje. Zanimljiva je i teorija emancipacije (ne samo ženske) po kojoj kaže sljedeće:

Od apsolutne i transcendentalne slobode ideja emancipacije prelazi u historiju i u njezinu kontekstu se sužava k oslobođenju pojedinih naroda i klasa. Međutim, to ne znači da su ljudi sve manje slobodni, emancipirani. Sužavanje ideje emancipacije plod je spoznavanja okolnosti, što su okolnosti koje utječu na ljude (…) više ljudima nadohvat ruke, to doktrinirani projekt slobode ima više izgleda da bude shvaćen i prihvaćen kao vlastita mogućnost i zadaća.

(…)

Samo naivan čovjek, koji ignorira logiku društvene emancipacije, reći će: pa žene se bune tamo gdje im je najbolje! Baš ovakav način rasuđivanja otkriva u sebi logiku dominacije, a bunt žena svoju jedinu logiku emancipacije.

Također se kritički osvrće na neofeministički pokret u SAD-u (slične rasprave o ovom pitanju vode se i po nekim hrvatskim forumima):

One pripadaju tzv. Nacionalnoj organizaciji žena, po organizacijskoj strukturi i ideologiji sličnoj mnogim nacionalnim organizacijama žena u svijetu. Njihov cilj može se sažeto definirati: izjednačiti se s muškarcima, ali ne dovoditi u pitanje etablirane institucije i vrijednosti (dakle, sve što nije u normama društva izričito upereno protiv žena).
(…)
Takva projekcija je obmanjujuća i plod je vrlo naivnog razmišljanja. Ne samo što ne treba “čekati” da bismo se uvjerili kako se žene na taj način neće nikad izjednačiti s muškarcima, već jednostavna analiza karakteristika sustava ukazuje na nemogućnost realizacije projekcije i to niti u okvirima društvene ljestvice srednje i radničke klase.

Posebno mi je zanimljiv njegov osvrt na položaj žena od (pra)povijesti, odnosno od mitoloških “poraza”, biblijskog protjerivanja koje izjednačava s prijelazom iz sakupljačkog u privredno, “agonalno” društvo, koje se temelji na institucionalnim zabranama i podčinjavanju žena [citat]:

Prvi osnovni tip je “agonalno društvo”, a drugi je “hedonističko društvo”. Mjerilo za razlikovanje obaju tipova društva predstavlja odnos između strukture porodice i strukture društva pri čemu se otkriva dubina zavisnosti između položaja žene i vitalnih funkcija društvene strukture. (…) Upravo su hedonističke tendencije društva ukazale na uzročnu i eksplikativnu snagu položaja žene, odnosno mijenjanja tog položaja. (…) Nema sumnje da je samorepresija velika smetnja na putu uzgradnje takvog kontinuiteta i to je najčešći razlog što ni najprogresivniji muškarci intelektualci nisu uvjereni u postojanje i mogućnost borbe spolova. (…) Logika emancipacije žene bori se protiv svakog dosadašnjeg oblika represije, jer ona kao posljednja u društvenoj hijerarhiji ne može biti vršilac represije izuzev nad samom sobom. Kod žena je socijalna represija ili “krivnja drugog” začetak otuđenja, dok muškarac nosi “vlastitu krivnju” u smislu otuđenja roda, sve dok je njegova samorepresija uvjetovana potiskivanjem žene.

Uglavnom, ima tu još mnogo, mnogo interesantnih razmišljanja, ne samo konkretno o ženama, nego i o obitelji, odnosu roditelja i djece u usporedbi s ekonomskim stanjem društva, itd. itd.

Ako je netko od vas čitao ovu knjigu, bilo bi super čuti vaša razmišljanja.