Nemalo puta sam vidjela da se ljudi podsmjehuju na gornji (ili sličan) naslov. Budući da je prva asocijacija na nasilje fizičko premlaćivanje ili sl., sljedeće što se pitaju je kako bi to, zaboga, žena mogla biti (fizički) nasilna prema ženi?

Postoje također optimisti koji vjeruju kako su lezbijske veze “cijepljene” od seksizma i patrijarhalnih “vrijednosti”; jer dvije bi žene, kao, “po defaultu” trebale biti “dobre” jedna prema drugoj pa sukladno tome u lezbijskoj vezi “ne može” se dogoditi da, primjerice, žena crnči za drugu ženu i slično.

O, kako krivo!

Moram priznati da sam i ja upala u sličnu zamku kao gore navedeni; prije nego što sam osjetila na vlastitoj koži što znači kraj sebe imati ženu (i žene) seksistice, nekako sam uvijek (naivno) računala s tim da se u vezi neću morati “boriti” s problemima o kojima se raspravlja obično u kontekstu neke patrijarhalno-ruralno-heteroseksualne zajednice.

Sjećam se kada smo jednom na satu etike u otprilike 3. razredu gimnazije ispunjavali upitnik o silovanju u kojem su bile navedene različite situacije, od onih “suptilnih” do vrlo “grafičkih”, za koje smo mi trebali dati vlastitu procjenu da li se takav odnos može nazvati silovanjem ili ne. Zadnji primjer bio je “uobičajen”, uključivao je direktan fizički napad i prisilu, no prije njega su bili oni mnogo suptilniji koji su se sastojali od ucjena, (verbalnih) prijetnji ili jednostavno nepoštivanja nečijeg tijela/odluke, itd. Bila sam jedina osoba koja je procijenila sve situacije kao napad, što me na vlastito iznenađenje na bodovnoj ljestvici uvrstilo u skupinu radikalnih feministkinja (haha), no mnogo više bilo je cura koje su odgovorile potvrdno samo na zadnje ili nekoliko zadnjih pitanja, na što je profesorica istaknula – a to mi se urezalo u sjećanje – da osim muških postoje i ženske šovinistkinje.

Naravno, ovo nije nikakvo otkrivanje tople vode, ali polemike su jedno, a realne situacije nešto sasvim drugo, pogotovo ako su uključeni osjećaji. Tako sam prvi put kad sam osjetila kao nečija STVAR, a ne osoba pomislila u sebi: “Pa ne bi ona valjda!”. Zvuči suludo – i bilo je suludo, sad mi je smiješno kad čitam – ali bila sam spremna izmisliti gomilu isprika, počevši od onih da se “ne poznajemo dovoljno” (haha) pa sve do onih glupavih da “sigurno nije tako mislila” i sl. Usprkos tim posve beskorisnim racionalizacijama, duboko u sebi osjećala sam jednu jako neugodnu vrstu nelagode pri pomisli na određene situacije koje su se dogodile, a moje slutnje su se, nažalost, kasnije pokazale točnima.

Svim optimistima voljela bih stoga poručiti da nije stvar u onome ŠTO netko radi, nego u NAČINU na koji radi. Nasilje, pogotovo među ženama, dolazi u mnogo suptilnim verzijama od onih o kojima smo navikli čitati u crnoj kronici.