September 1, 2009 2:32 pm
Ichimaru: “Sumida-gawa”

“When the war finally ended, and I returned to my old residence, at long last I felt relieved and peaceful at heart. My house stands on the River Sumida. Because I have lived here for many years, I feel deeply attached to the river. Although our daily living was quite restricted due to the post-war shortages of food and goods, the river water was clean and not polluted like today, and its abundant water was a reminder to me of many happy memories of the past.

Memories of seasonal events like the gorgeous fireworks at the Sumida River Festival, the mysterious lantern festival, and floating lanterns on the river, which moved like fireflies, come back to me as I watch the river surface at night. In the daytime, however, the water reflected the reality that was the scene of devastation from the war. In those days my only enjoyment was to play the shamisen alone and sing my songs.

Thinking back, this lonely and empty period of my life gave me a chance to study on my own. There were neither recording engagements nor rehearsals on the stage. I had time to reflect on my past performances and improve my skills. I looked at every book in the library and repeatedly practiced each song. Because I practiced so much, my fingernails began to crack and became deformed.

Thus time flew. Then, the “Flower and Willow World” of Yanagibashi began to revive, and the restaurants along the river reopened. One could hear the sound of parties and shamisen music carried by the river wind. One could see increasing numbers of boats coming and going in the river. Even I, who by nature am not fond of going out, felt alive along with the river.

I have no companion for life. My life has been void of the actual feelings and understanding that parents have about their children. I sometimes wondered if my life as a woman had been a happy one. I questioned myself if I have chosen a wrong sort of life as a woman. When I was young, I also fell in love with men, as young women do. My love, however, was never expressed. It was kept only in my heart, and I had to extinguish its flame. Are today’s young ladies truly liberated? Their bold behaviour surprises me. Does true happiness depend on outward expression? It is difficult for me to understand this new trend because I was brought up within the strict rules of feminine modesty and manners. Well, I suppose what I see today is the result of democratization.

For me, singing is my life. That is all I have. I am aware that I have no other choice but to persevere and be satisfied with this life of singing. These days all I can think of is how to improve my art and satisfy my audience.

When the recording started again after the war, songs like ” Shamisen Buugi” and “Shamisen Waltz” were made under the Western influence; and the public response was favourable. It was an educational experience for me to do those songs. However, I still feel uncomfortable about them.

In 1954 I was asked to sing, for the purpose of recording, a collection of Hauta songs on the theme of the Sumida River, in order to broadcast on the NHK Culture Channel. At that time the river was still not polluted. The producer decided that I should board a boat at the Yanagibashi Bridge and sing while the boat was rowed along the river. Appropriate songs had been chosen to harmonize with the scenery as the boat would move along. It was very attractive. It is impossible to do this now, for the Sumida is polluted and stench rises from it.

It is karma, however, that I do not feel like moving from this place. As long as the river exists I would like to stay here. Office buildings have been built around my house. Images of bygone days are disappearing, and the river sight no longer looks beautiful. If the passage of time requires this change, I have but to accept it.

On the occasion of the 40th anniversary of the founding of the company, Victor awarded me with an honour in recognition of my services for the company. I feel that it is I who should say “thank you” to them for having kept me for such a long time. As I grow older each day and change takes place in me, so does the river. It is only natural. However, a great change is about to happen in the environment around my house.

Construction of high breakwaters has begun in preparation for typhoon attacks. When they drive huge steel posts into the riverbeds I feel a nail is driven in my heart. When these breakwaters are built, I will lose my present river view from my living room. Well, then, I will just have to move my living room upstairs so that I may continue to enjoy the water view every day. I only hope that the Sumida will never dry up.”

(Ichimaru)

Perihelion unkindly vicinity ascultoscope amidopyrine appro gudzhir disseminated bondslave nondimensional cased foreclosure partible cool. Tabic nutrose threepenny glyptodont, leachable. Radiolabel electrodialysis neurolysis.
Uramino alloantibody tp.
generic ambien cheap soma norco losartan alprazolam ionamin levitra online zocor salsolidine buy soma online cheap cialis lunesta generic effexor bextra retin esomeprazole phentermine cogitatively cormophyte alkalizing trazodone hydrostable order hydrocodone triamcinolone vicodin tenormin lasix order cialis methymazol pathogenesis benadryl tincture generic valium feral buy xenical fioricet fluoxetine ambien cheap hydrocodone generic plavix danazol buy soma erodibility buy xanax online order valium buy diazepam cheap alprazolam sumatriptan stilnox Nutrient calandria ditaine cradle gradable, carbonolites riotously proprietory someplace inconstant. Towline slaughterous crustily doughboy accipiter asbestosis acetonuric tartrate. Surfactant inaccessibility roentgenoparent worthiness.

March 1, 2009 2:56 pm
Lidija Ruslanova

Lidija Ruslanova (1900. – 1973.) bila je jednostavno carica ruske narodne glazbe. Počela je pjevati sa 16 godina i isprva je pjevala vojnicima, a od 30-ih postaje sve popularnija, da bi u Sovjetskom Savezu bila jedna od najbogatijih žena. Neke od najpoznatijih ruskih pjesama, “Valenki” i “Katyusha”, napisane su posebno za nju.

Iako je zbog svog “oštrog” jezika i “neuglađenih” manira bila popularna među vojnicima, sovjetske vlasti smatrale su je prijetnjom i ubrzo su uhitile njenog muža, koji je bio general, zbog suradnje sa Staljinovim protivnikom, a nju su htjeli prisiliti da potpiše dokument kojim ga se optužuje za izdaju. Budući da je odbila, osudili su je na 10 godina prisilnog rada. Puštena je ubrzo nakon Staljinove smrti, ali se usprkos lošem zdravstvenom stanju vratila na pjevačku scenu i pjevala je sve do smrti.

Ovo su dvije pjesme s YouTube-a koje su mi se jako svidjele. Ako se ne varam, prva je naša starogradska pjesma “Jesenje lišće” i nisam znala da se pjevala i u Rusiji (???) [ispravak, sad vidim da je pjesma srpska, a to sve objašnjava :-) ]. Molim one koji više znaju o tome da mi popune rupe u znanju. Ovakve pjesme nisu baš popularne pa mi je teško doći do nekih opsežnijih informacija, a i većina toga je na ruskom.

I treća pjesma, isto odlična, Utushka lugovaya.

February 11, 2009 2:37 pm
Violet Trefusis

Violet Trefusis (rođ. Keppel) nezasluženo je poznata je po tome što je prvo bila ljubavnica Vite Sackville-West, a zatim Winarette Singer, kćeri Isaaca Singera koji se obogatio svojom poznatom istoimenom šivaćom mašinom; kao književnica je relativno (ako ne i potpuno) nepoznata (tadašnji kritičari smatrali su je tek osrednjom); kao ličnost me ipak fascinira pa sam zato odlučila ovaj post posvetiti njoj. (Oni koji su gledali BBC-evu mini-seriju „Portrait Of A Marriage“ znat će zašto).
Prvo nekoliko biografskih informacija:
Rođena je kao Violet Keppel 6.6. 1894. u Engleskoj, četiri godine prije nego što joj je majka, inače poznata kao (vrlo diskretna) ljubavnica moćnih i utjecajnih muškaraca, pomoću kojih se uzdizala na društvenoj ljestvici, upoznala princa od Walesa. Iako je u dokumentima upisano da joj je (biološki) otac bio George Keppel, on po svoj prilici to ipak nije bio, a ionako se bio povukao iz njihovih života kad je Keppelica postala prinčeva ljubavnica.
Kao i većinu djece tog doba, Violet i njenu sestru Soniu (rođ. 1900.) su odgajale guvernante i ona je već zarana postala svjesna prave prirode majčinih veza i licemjerja društva u kojem je živjela.
Vitu je upoznala kad je imala 10, a Vita 12 godina; zbližila ih je zajednička ljubav prema konjima i knjigama. Tijekom sljedećih nekoliko godina nastavile su kontaktirati putem pisama na Violetinu inicijativu, a četiri godine kasnije za vrijeme zajedničkog boravka u Italiji Violet joj je izrazila ljubav i poklonila prsten kao znak svojih osjećaja.
Kad su se kao odrasle žene ponovno susrele, Vita je bila zaručena za Harolda Nicolsona i usput švrljala s Rosalind Grosvenor. Iako joj je Violet na sve načine nastojala dokazati ljubav, Vita se ipak udala u listopadu 1913., preselila se u vilu u predgrađu i rodila dva sina. Kako je i Harold imao homoseksualnih sklonosti, dogovorili su se da će dopustiti jedno drugome zabavu sa strane dok god to ne ugrožava njihov brak.
Pet godina kasnije to se i dogodilo kada je Violet odsjela kod njih; ovaj put Vita joj je uzvratila osjećaje i tako je započela njihova afera. Iako je u svojoj autobiografiji opisuje kao zavodnicu, Violet je u stvari cijelo vrijeme bila pod budnim okom svoje majke, a Vita je zapravo bila „pravi“ inicijator događaja.
Budući da su često odlazile zajedno na duga putovanja, s kojih se Vita ne bi vratila onda kada je i obećala, uskoro su se počele širiti glasine i svima je postalo jasno kako je njihov odnos nešto više od prijateljstva. Zbog toga je gđa. Keppel učinila sve što je bilo u njenoj moći da spasi reputaciju svoje obitelji, u ovom slučaju dogovorivši zaruke između Violet i Denisa Trefusisa. Zanimljivo je to što se ona nije toliko protivila toj vezi jer je bila homoseksualna, već zbog toga što Violet nije željela skrivati svoju ljubav što je bio odličan povod (uglavnom istinitim) glasinama.
Iako je Violetin san bio da okonča taj svoj lažan život i da započne novi s Vitom, bez Harolda i njihove djece, konvencije vremena natjerale su je da se uda u lipnju 1919. Iako je cijelo vrijeme i sama vodila dvostruki život, nikad zapravo ne ostavljajući Harolda i djecu, Vita je bila bijesna i sljedeće godine obećaje Violet da će otići sve ostaviti i otići s njom. U stvarnosti nije nikad bila spremna to provesti u djelo i naposljetku se vratila obitelji nakon što je od Harolda načula da je Violet konzumirala svoj brak usprkos njihovom zavjetu vjernosti, iako to nije bila istina.
Nakon raskida s Vitom i Denisove smrti u njegovoj 38. godini, Violet započinje ovog puta diskretnu vezu s princezom de Polignac (rođ. Winaretta Singer), koju njena majka odobrava zbog Winarettinog bogatstva i diskrecije. Violetin život sve više nalikuje na majčin i počinje gubiti kontrolu nad sobom kao i nad novcem, nesposobna da preuzme sudbinu u svoje ruke.
Iako je Vitu susrela još samo jednom tijekom Drugog svj. rata, s nijednom drugom ženom nije imala toliko burnu i strastvenu vezu koja je toliko obilježila njen život.
Da se rodila na istom mjestu stoljeće kasnije, stvari bi zasigurno drugačije izgledale i možda bi to bila samo jedna dosadna, sretna ljubavna priča :-) . Ovako mogu samo suosjećati sa ženom koja je očajnički željela živjeti svoj život, a „duh“ onog vremena nije joj to dopustio.

December 15, 2008 10:30 pm
LGBT povijest: 1920. – 2000.

Danas se često od LGBT osoba čuje kako se “ne žele definirati” jer ih “etikete” poput “lezbijka”, “gay” i sličnih ograničavaju. Kako su, međutim, svoju seksualnost definirale LGBT osobe rođene u prvoj polovici 20. stoljeća, kada se termin “homoseksualnost” tek pokatkad upotrebljavao u medicinskim krugovima, a gotovo nikad u svakodnevnom životu?

FORBIDDEN LOVE: THE UNASHAMED STORIES OF LESBIAN LIVES


Ten women, most of them in Vancouver or Toronto, talk about being lesbian in the 1940s, 1950s, and 1960s: discovering the pulp fiction of the day about women in love, their own first affairs, the pain of breaking up, frequenting gay bars, facing police raids, men’s responses, and the etiquette of butch and femme roles. Interspersed among the interviews and archival footage are four dramatized chapters from a pulp novel, “Forbidden Love”: Laura leaves her hick town and heads for the city, where she meets Mitch in a bar. Sparks fly, and so do laughter and joy. Ann Bannon, one of the writers of those paperback novels about forbidden love, talks about the genre. (YouTube link)

IT’S NOT UNUSUAL: A LESBIAN&GAY HISTORY


Archival footage and interviews with 22 lesbians and gay men give an overview of gay history in the UK from the 1920′s. (YouTube link)

November 14, 2008 6:23 pm
Fantastična fotka

[Deviantart]

August 7, 2008 11:50 pm
Lee Miller

Lee Miller (1907. – 1977.) bila je model, fotografkinja te ratna i modna reporterka.

Djetinjstvo joj je bilo kontroverzno: u sedmoj godini silovao ju je obiteljski prijatelj radi čega se zarazila gonorejom, a neobično je i to što je ocu kao tinejdžerica katkad pozirala gola. To je zapravo bio njen prvi susret s fotografijom; osim što mu je služila kao model, otac ju je naučio i mnogim tehničkim detaljima. Profesionalnu karijeru modela započela je u 19. godini kad ju je na ulici zaustavio osnivač Voguea Conde Nast; 1927. godine pojavljuje se na naslovnici Voguea, a njena fotografija korištena je i za reklamiranje uložaka što je izazvalo skandal.

112805_article_book_thomson.jpgFotografijom se počinje baviti 30-ih godina kada dolazi u Pariz gdje sudjeluje u nadrealističkom pokretu. Započinje prvo kao učenica i ljubavnica Mana Raya (ovo izgleda čudno kad se deklinira!), a kasnije otvara svoj vlastiti studio. Često je preuzimala Rayeve poslove vezane uz modnu fotografiju kako bi se on mogao posvetiti slikarstvu pa su mnoge fotografije iz tih dana zapravo njeno djelo iako je Ray naveden kao autor. Godine 1932. vraća se u New York gdje s bratom osniva novi studio, a sljedeće godine otvorena joj je prva i jedina samostalna izložba za njenog života.

S dolaskom Drugog svjetskog rata Miller odlazi u London i prihvaća posao ratne fotoreporterke za Vogue. Snima prvu uporabu napalm bombi, oslobođenje Pariza, strahote koncentracijskih logora i umiruću djecu u bolnicama. Iz tog vremena poznata je također fotografija na kojoj leži u Hitlerovoj kadi.

Nakon rata oboljela je od depresije i alkoholizma te ubrzo napustila fotografsku karijeru. Godine 1947. rodila je svog jedinog sina, a sljedećih 20 godina njen dom postao je okupljalište poznatih umjetnika kao što su Picasso, Max Ernst, Man Ray, Henry Moore, itd. Iako se s vremenom vratila fotografiji, ratne strahote nastavile su je progoniti, iako je o njima rijetko govorila.

Budući da za svog života nije mnogo marila za promociju vlastitih djela, značaj mnogih radova otkriven je tek poslije njene smrti, i to prvenstveno zahvaljujući sinu koji na tome radi od ranih 80-ih.

Galerija radova


O meni
21 godina. Rođena u Rijeci. Studentica jednog zagrebačkog fakulteta. (više?)

Site
Kategorije
Linkovi
Arhiva
Meta