January 8, 2009 3:29 pm
Ulrike Ottinger tekstovi

Tri teksta u PDF formatu o njemačkoj redateljici U. Ottinger (desni klik -> Save Target As…):

  • Archiving the Diaspora: A Lesbian Impression of/in Ulrike Ottinger’s “Exile
    Shanghai”
    (Amy Villarejo) PDF
  • Johanna d’Arc of Mongolia in the Mirror of Dorian Gray: Ethnographic
    Recordings and the Aesthetics of the Market in the Recent Films of Ulrike Ottinger
    (Katie Trumpener) PDF
  • Visual Pleasure, Fetishism and the Problem of Feminine/Feminist Discourse: Ulrike
    Ottinger’s Ticket of No Return
    (Miriam Hansen) PDF
October 3, 2008 11:04 am
Matanićeva svinjska posla

Upravo je jučer i do mene stigla vijest da je Nada Balen, voditeljica Odbora za ravnopravnost spolova Hrvatskog društva za zaštitu i promicanje ljudskih prava, zatražila zabranu prikazivanja novog Matanićevog “filma” “Kino Lika” radi diskriminacije žena u nadasve gnjusnoj sceni seksa sa svinjom. Baš kao što su novinari Večernjeg lista svoj stav o tome očito izrazili stavljanjem riječi diskriminacija pod navodnike (link), tako ću u daljnjem tekstu i ja svoje mišljenje izraziti govoreći o ovom “filmu” pod navodnicima, budući da je šteta zlouporabiti riječ koja bi trebala označavati malo umjetničko djelo na najnoviji “pitoreskni” uradak Dalibora Matanića.

Dakako, i u ovom “filmu” imamo tipičnu balkansku priču: siroti seljani… Ah čekaj, pa zaboravila sam da tu i nema priče! Vjerojatno se izgubila u obilju psovki, prostačenja svih vrsta i scenama zoofilije kojima je Matanić  uspio nadmašiti čak i najgore od najgorih scena “životinjskog” seksa u hrvatskim filmovima, očito shvaćajući ovaj epitet doslovno.

Da priča bude još bolja, Aretu Čurković, koja ponosno za 24 sata izjavljuje “da se za ulogu stalno mazila sa svinjama” (link) pritom pozirajući s velikom plišanom svinjom (slika na vrhu), proglasio je velikom nadom hrvatske glumačke scene, a i ona sama izjavljuje da su je za ulogu odabrali “jer je posebna”. Ne znam doista po čemu bi njeno seksanje (obratite pozornost da ova riječ nije pod navodnicima) sa svinjom bilo tako “posebno”, a još manje umjetnička metafora (?) za “težak život Ličana i njihove duboke osobne tragedije”, osim što se Matanić po prvi put poslužio doista jeftinom provokacijom ispod svakog nivoa da bi svrnuo pozornost medija na sebe. Šteta za redatelja koji je mnogo obećavao; i dalje tvrdim da je snimio jedan od najboljih hrvatskih filmova ikad, ali nažalost i ovaj koji premašuje sav užas hrvatske kinematografije ikad snimljen.

Pretenciozno, primitivno, degutantno: ni stotine ostalih sinonima nije dovoljno uvjerljivo da opiše “Kino Liku”, ali ipak nemojte nasjesti triku i potratiti vrijeme na ovaj otužni uradak, već budite poučeni tuđim iskustvom i vjerujte Nedi Balen kad kaže da je doba Rimskog carstva i sodomije i Gomore prošlo, iako se po hrvatskim filmovima ponekad čini da je zapravo posve drugačije, a ni predstavljanje žene u medijima nije daleko doguralo.

October 1, 2008 1:10 pm
Madame X. An Absolute Ruler

U originalu “Madame X Eine Absolute Herrscherin“, ovaj film Ulrike Ottinger iz 1977. godine smatra se feminističko-lezbijskim “piratskim” klasikom, jer prvi u vrijeme feminističkog Novog vala progovara o drugoj strani ženskog aktivizma.

Madame X (Tabea Blumenschein) je nemilosrdna, hladna gusarica (da, dobro ste pročitali!) koja upravlja brodom znakovitog imena “Orlando”. Poznata po svojoj ljepoti i okrutnosti, na svom brodu okuplja žene različitih nacionalnosti i podrijetla i obećaje im nezaboravne avanture svih vrsta ako pristanu napustiti svoje dosadne, ustaljene živote.

Film je vizualno prekrasan i izrečen u metafori: brod je metafora za buđenje i suočavanje s “avanturom stvarnosti”, a Madame X, čije su kretnje hladne i robotičke, predstavlja sustav moći kojeg okupljene žene prihvaćaju i pokoravaju mu se baš kao i nekadašnjem patrijarhatu. U borbi za premoć, koja je ponajprije seksualnog karaktera, Madame X ubija sve žene i to nekoliko puta; svaki put smrt je prikazana kao prijelazna faza nakon koje se žene vraćaju na brod u drugačijem obliku. Kako to Ulrike Ottinger kaže: “Nešto mora umrijeti da bi nešto novo stupilo na snagu”. Film završava jednako kao što je i počeo: scenom broda koji se otisnuo na pučinu, ali su se okolnosti pod kojima putovanje započinje promijenile. Svaka od žena, također, pronalazi novi način za komuniciranje s okolinom: umjetnica koja bježi od zatvorenog akademskog svijeta govori direktno u mikrofon, Azijatkinja se služi pokretima i gestama, prostitutka govorom tijela, itd.

Film je u osnovi kritika feminističkog pokreta za kojeg Ulrike Ottinger kaže da, usprkos tome što donosi promjene,  i dalje reproducira patrijarhalni sistem i “muški” sustav moći na koji smo navikli. Upravo zbog toga nije dobro primljen u feminističkim krugovima: zamjerali su mu, između ostalog, i “fetišizaciju ljepote” (Madame X je doista vrlo, vrlo lijepa), iako su likovi (baš kao i cijeli film, uostalom) bazirani na pretjerivanju i ironičnoj stilizaciji.

Vizualni aspekt filma je očaravajuć: glumice nose ekstravagantne kostime i nakit, koji su uz make-up sve odreda djelo Tabee Blumenschein. Osim toga, očigledno je da se Ottinger bavila i fotografijom, jer je svaki kadar (ali mislim doslovno!) malo umjetničko djelo za sebe, a to vjerujem primjećujete i iz priloženih fotografija.

August 26, 2008 5:17 pm
Maria Schneider: “A Woman Like Eve”

Raspjevana Maria Schneider na feminističkom skupu u nizozemskom filmu Nouchke van Brakel “Een Vrouw als Eva” iz 1979. godine. Njen lik Liliane živi u ženskoj hipi komuni, ne jede meso i “prijateljuje” sa ženama, a zaplet započinje kada upoznaje Evu iz Amsterdama, udanu ženu i majku dvoje djece, koja ubrzo raskida s mužem i u parnici se bori za skrbništvo nad djecom.

Schneider (1952. -) je inače poznata po filmu “Posljednji tango u Parizu” iz 1972. u kojem glumi ljubavnicu tada već ostarjelog Marlona Branda. Film je smatran skandaloznim zbog obilja golotinje i seksa, a zasigurno znate i za degutantnu scenu s maslacem. Schneider je nedavno izjavila kako je ta scena bila Brandonova ideja i nije bila u početnoj verziji scenarija. Sada priznaje kako se osjećala silovanom i kako je to gotovo jedini film o kojoj je novinari još uvijek ispituju, iako je kasnije glumila u oko 50 drugih filmova. Jedan od njih bio je i dokumentarni film “Budi lijepa i šuti” koji se bavi temom seksizma i položaja žene u filmskoj industriji.

null

Intervju: “I felt raped by Brando”

June 29, 2008 7:45 pm
Razgovori sa Simone de Beauvoir

simone.jpg

Nekolicina intervjua koje je njemačka feministkinja Alice Schwarzer vodila sa Simone de Beauvoir objavljena je u knjizi “Simone de Beauvoir – buntovnica i utiračica putova” u izdanju Ženske infoteke prije samo godinu dana. U uvodu se autorica ukratku osvrće na društveno stanje u Francuskoj 1970-ih godina te iz vlastitog iskustva govori kako je bilo biti članica MLF-a (Mouvement de liberation des femmes – Pokret za oslobađanje žena), utjecajnog feminističkog pokreta koji je u proljeće 1971. pokrenuo kampanju protiv zabrane pobačaja. 343 žene optužile su same sebe da su pobacile i zahtijevale to pravo za druge; imena potpisnica možete vidjeti ovdje. (Samo za informaciju, neke od potpisnica bile su i javno eksponirane, kao npr. Catherine Deneuve, Marguerite Duras, Monique Wittig, Violette Leduc, Brigitte Fontaine, Delphine Seyrig (o kojoj sam već pisala ranije), itd.). Scwarzer 70-ete opisuje kao vrijeme promjena u kojem se sve činilo moguće: (citat) “Politički angažman bio je kao opijenost koja je obuzela naš čitav život. Noći ispunjene sastancima, razgovorima, večerama, akcijama. Svakih nekoliko tjedana kod nekog se kuhalo (…). Najčešće je bilo između 6-8 žena, jele smo, pile, smijale se i – kovale planove.” Za vrijeme jedne od takvih večera Schwarzer je poželjela intervjuirati de Beauvoir, ali, kako kaže, ispočetka nije bilo lako zadobiti njeno povjerenje, budući da je bila na glasu kao distancirana i nepristupačna. Ipak, s vremenom se razvilo prijateljstvo na osobnom i političkom planu, što je omogućilo Schwarzer da bez sustezanja od de Beauvoir dobije potpuno iskrene odgovore.

partisan.jpgZanimljivo je napomenuti da je de Beauvoir na kraju svog najpoznatijeg djela “Drugi spol” napisala da je antifeministkinja; na pitanje zašto se nakon dvadeset godina (od objavljivanja knjige) ipak odlučila podržati feministički pokret, Beauvoir odgovara da je to zato što se u međuvremenu položaj žene u Francuskoj (ali i drugdje) zapravo nije promijenio, iako je očekivala da će socijalizam donijeti vidljive promjene. Ipak, kako kaže, čak ni u socijalističkim zemljama (SSSR) kao i u tzv. liberalnim krugovima ne postoji stvarna ravnopravnost; socijalizam je izmijenio tek proizvodne odnose, a žene, iako više nisu samo kućanice, rade najneugodnije i najteže poslove. Tada je shvatila da je nužno da žene uzmu sudbinu u svoje ruke i kada su je francuske feministkinje pozvale da im se pridruži u Manifestu 343 žene za legaliziranje pobačaja, znala je da je to pravi način da se započnu promjene.

Iako je, kako kaže de Beauvoir, moguće da se i muškarci bore na strani žena, ipak upozorava da oni ne mogu cjelovito sagledati žensku perspektivu i da se “treba čuvati paternalizma, jer žene ne žele da im se zajamči sloboda, već je žele same postići.” Žena stoga mora odjednom napasti i sustav i muškarce.

Po Beauvoir žene su “niža kasta” koja nikada ne može prijeći u višu. Da bi se oslobodila, žena prvo mora raditi izvan kuće i, ako je moguće, nikada se ne udati, jer se vjenčana osoba tretira drugačije od nevjenčane i brak predstavlja opasnost za ženu. Ona također napada uvjete u kojima žene podižu djecu, smatrajući kako je majčinstvo ropstvo jer majka snosi najveći dio odgovornosti za dijete. Iako je smatrala da se 35-godišnja kućanica sa četvero djece na grbači nalazi u bezizlaznoj situaciji, bila je protiv feminističke struje koja je zahtijevala da se rad kućanice naplaćuje. Po Beauvoir to bi dovelo do još veće getoizacije kućanica i majki i ne bi ništa promijenilo u shvaćanju muško-ženske podjele rada. Kućne poslove trebali bi obavljati svi i to javno, a ne u izolaciji kao dotad.

Iako se naziva militantnom feministkinjom , Beauvoir svejedno ne upada u zamku mita o ženskoj “posebnosti” i nadmoćnosti, već tvrdi kako je “vječno Žensko” laž i kako su “ženstvene” djevojčice proizvedene, a ne rođene. Smatra kako se iz “ženskosti” ne smiju stvarati nove vrijednosti i da je apsurdna tvrdnja da žensko tijelo može dati novu viziju svijeta, jer “priroda igra jako malu ulogu u razvoju čovjeka, a mi smo društvena bića”. Po njoj prihvaćanje takvog ekstrema u biti znači ponovno vraćanje pravilima muške igre, jer dok vjeruje u iracionalno i mistično, ženu će muškarac i dalje držati podalje od znanja i moći.

Više o knjizi

March 24, 2008 9:28 pm
Lesbian movie review (vol. 5): “DAUGHTERS OF DARKNESS”

Redatelj: Harry Kümel
Uloge: John Karlen, Delphine Seyrig, Danielle Ouimet, Andrea Rau
Godina izdanja: 1971.
Ostali naslovi: Les Levres Rouges, Blood On The Lips, Erzebeth, The Promise of Red Lips, itd.

Iako ga klasificiraju kao Euro-trash lezbijski horor, istina je jedino da je riječ o trash filmu. Ukratko, radnja se zbiva u napuštenom belgijskom hotelu kamo novovjenčani Stephen i Valerie dolaze na medeni mjesec, a uskoro im se pridružuje i grofica Bathory (da, ona Elizabeth Bathory koja se kupala u krvi mladih djevojaka da bi ostala mlada) sa svojom pomoćnicom Ilonom. Vrlo brzo saznajemo da stvari nisu tako idilične kako se isprva čine: Stephen je u stvari lažljivac i nasilnik koji tuče Valerie i skriva od nje homoseksualnu vezu pod izlikom da se tobože radi o majci tj. svekrvi koja ne želi prihvatiti njegovu ženu. Osim toga, Stephen je neobično fasciniran ubojstvima u obližnjem gradiću pa čak i Valerie primjećuje da ga krv i leševi “neobično uzbuđuju”.

Elizabeth Bathory je priča za sebe i jedini razlog, zapravo, zbog kojeg sam gledala ovaj film. Seyrig fakat odlično glumi i pravo je osvježenje među ostalom, usuđujem se reći osrednjom, glumačkom ekipom. Odakle da počnem? Bathory nije tipična vampirica, kao što ni ovo nije tipičan lezbijski vampirski film. Za perverzne mogu odmah napomenuti da nema lezbijskog seksa i da je vrhunac intimnosti jedan jedini poljubac koji doslovno izgleda ovako:

daughters12.jpg

Definitivno je prednost ovog filma što ne eksploatira svoj lezbijski lik (u ovom slučaju Bathory), iako se svi ostali bezrazložno šeću goli (?) što je, naravno, trash s velikim T. Ali nisam sad o tome htjela govoriti! Seyrig je odlična glumica koja se ne treba skinuti da bi prizvala intimnost na filmu; ton njenog (hipnotičkog!) glasa pažljivo se izmjenjuje s kratkim pauzama i ponajviše je on zaslužan za uspješno dočaranu manipulativnost grofice Bathory. Osim toga, tu je i fascinantan govor tijela žene koja zna što želi te osmijeh (pomalo namješten, doduše) koji otapa, a sve to u paketu sa svijetlim (gotovo bijelim) puderom, crvenim ružem na usnama i frizurom a la 30-e.

Ako znamo da je Seyrig u privatnom životu bila feministkinja, koja je koristila svoj glumački status kako bi medijsku pozornost usmjerila na prava žena (što je kasnije naštetilo njenoj karijeri i sigurno je razlog zbog čega je danas gotovo potpuno nepoznata), nije stoga čudno što i “Daughters of Darkness” (kao i ostali njeni filmovi iz tog razdoblja) imaju feminističku notu. Kao što je to Bonnie Zimmerman lijepo sročila:

Delphine Seyrig is a very atypical lesbian vampire. She is a mature woman, unlike many other lesbian vampires who appear young and themselves vulnerable. This, in addition to her off-screen celebrity, gives her an aura of authority. She is never shown nude and is thus not vulnerable to male prurience as most lesbian vampires are. In the film she is the sexual and political equal of, if not superior to, the male character. She is never shown actually attacking the young bride; there are no bites on the neck, no bared fangs.

(…) In this rivalry between man and vampire for possession of the bride’s body and soul, the vampire’s power seems both superior to and more desirable than the man’s.
Finally, the ending of the film emphasizes the power of woman and the attractiveness of lesbianism. The spirit of the Countess immediately occupies a new body once it is deprived of the old, suggesting that lesbianism is eternal, passing effortlessly from one woman to another. No attempt of man or god can prevent the lesbian from passing on her “curse.” The effect of this transference is not at all horrifying, but rather amusing, almost charming, especially to a lesbian viewer. (…)

Izvor

To je, dakako, samo jedna od interpretacija s kojom se ne morate složiti, jer teško je naposljetku tvrditi da je “Daughters of Darkness” “pravi” feministički film. Bilo kako bilo, ostaje činjenica da je lik Elizabeth Bathory iz gore navedenih razloga sam za sebe vrijedan gledanja ovog filma – iako bi bilo nepošteno da ne spomenem i meni odličnu psihodeličnu glazbenu podlogu koja je sama po sebi jeziva, kada to već film u cjelini nije.

Sve u svemu, ako nabavite “Daughters of Darkness” prije mene, obavezno mi javite, jer sam još u fazi traganja za kompletnom verzijom (iako na YouTubeu postoji 12 isječaka iz filma o kojima sam već pisala ovdje). DVD, nažalost, nije dostupan u Europi; postoji samo NTSC američka verzija što je poprilično riskantna investicija u koju se neću upuštati).

Za kraj nekoliko fotografija iz filma – grofice Bathory, naravno, jer ostali naprosto nisu vrijedni spomena:

dod3.jpg

dod6.jpg

dod2.jpg

dod7.jpg

dod8.jpg


O meni
21 godina. Rođena u Rijeci. Studentica jednog zagrebačkog fakulteta. (više?)

Site
Kategorije
Linkovi
Arhiva
Meta