March 8, 2009 12:21 pm
Pic of the week: PTICA

Kao što bi moja XXX rekla, nemam pametnijeg posla nego snimat’ ptice uokolo. Kao rezultat toga nastalo je ovo:

null

Više?

January 18, 2009 2:48 pm
Zagreb pod snijegom

Ili: kako to izgleda kroz objektiv mog fotoaparata.


(Jesam li vam rekla da mi se ptice gnijezde ispod prozora?)

November 29, 2008 6:55 pm
Slikopriča: MOJ PRVI RUČAK

Kako je općepoznato da se bez hrane (na moju veliku žalost) ne može živjeti, a lijenost za odlazak u menzu je kod mene uzela maha otkad mi je mama zadnji put došla u posjet (kuhati), odlučila sam se napokon i ja priučiti u toj meni preteškoj i vrlo dosadnoj vještini.

Da bih vam što vjernije dočarala svoje prve korake u toj najtežoj kemiji koju sam ikad učila, odlučila sam pomoću lošeg fotoaparata zauvijek ovjekovječiti te za čovječanstvo neznatne, ali za mene značajne trenutke. Ispod svake sličice odgovarajuć je opis, a ja se toplo nadam da će vas ova slikopriča potaknuti da i vi naučite kuhati, ako još niste zaronili svoju kuhaču u nešto što bi trebalo sličiti na vaš budući ručak, no vi još jedino po mirisu možete identificirati porijeklo i naziv te čudnovate namirnice vašom rukom vješto pripremljene.


Zagreb, 29. studenog 2008. godine.
Vrijeme: oko 15h.
Gledam kroz prozor i uzdišem: ne mogu vjerojati da je došao taj trenutak kad sam napokon poželjela nešto sama skuhati. Uzdahnem još jedanput i uzimam kuhaču u ruke. Onda se sjetim da prvo treba oguliti krumpire.


Obeshrabrena tom činjenicom, jer guljenje krumpira za mene je oduvijek bio sinonim za težak fizički posao kojem su moje ruke jedva dorasle, odlazim na MSN. Kao i obično, prijateljice me zasipaju porukama, a ja ih obavještavam o svom novosmišljenom pothvatu. Zabrinute i zaprepaštene u isti mah, one me upozoravaju da pazim da ne zapalim kuhinju.


Oboružana svim potrebnim priborom (koji mi ipak ne olakšava) krećem na rad. U trenutku kada sam snimila ovu fotografiju, jedan krumpir već je sretno oguljen čekao da ga potopim u supstancu kemijskog naziva H2O, tekućeg agregatnog stanja i hladne do mlake temperature, u domaćinstvu poznatiju pod nazivom “VODA”. U gornjem lijevom kutu neoguljeni krumpir čeka na istu sudbinu, a gore desno zapakirana je zamrznuta pohana piletina u omot od puretine isteklog roka trajanja. Zabrinuta, zovem mamu da provjerim nije li u omotu ipak pokvareno meso. Ona otklanja sve moje sumnje jednom rečenicom. “Kuhaj, ‘ćerce!”, kaže.


U pauzi između guljenja krumpira stavljam lonac pun vode na štednjak, zabrinuto se i sasvim neopravdano pitajući hoće li ovaj lonac biti premali za moja dva krumpira.


Ogulivši s(p)retno oba krumpira, stavljam ih u lonac i potapam u vodu. Palim štednjak.


Nakon uspješno obavljene prve faze, koja je trajala nevjerojatnih, ali istinitih 20 minuta po krumpiru, procjenjujem nastalu štetu. Ne treba se biti forenzičar da se utvrdi kako će nered nastao od oguljenih krumpira biti teško i dosadno počistiti. Ipak, sljedeća faza čeka: iz gornjeg desnog kuta smije mi se zamrznuta piletina i maše. “Skuhaj me”, govori, “skuhaj me!”.


Vadim meso i u međuvremenu provjeravam u kakvom su stanju krumpiri. Izgledaju dobro. Još uvijek su u loncu i kuhaju se. Valjda.


S upitnikom iznad glave, sjajem u očima, vilicom u ruci i slinama na bradi, stavljam meso u poluzagrijano ulje u crvenu tavu nepoznatog materijala visokog sjaja. “Tko će kasnije prati to prokleto suđe!”, gunđam u sebi i odmah odgovaram. “Ja, naravno!”


Nakon gotovo sat vremena krumpiri se još uvijek bućkaju, a meso sam, nakon što sam ga već jednom zabunom i polusirovo servirala samoj sebi na cvjetastom zelenom tanjuru, ponovno izvadila iz tave, ovaj put malčice pregoreno. “Nema veze”, zaključujem, “bitno da je jestivo”, a u sebi psujem sve svece zbog prokletih krumpira koji se još uvijek, tvrdi, krčkaju na vatri.


Napokon i krumpiri izgledaju kao da su gotovi i ja ih, nakon cijeđenja svog ostalog sadržaja iz lonca, mahnito gnječim prvom alatkom koja mi je došla pod ruke, u ovom slučaju onom istom zlokobnom vilicom kojom sam nabola meso u tavu. Za poboljšan okus dodajem malo margarina i nešto malo više mlijeka. U biti, ne samo za okus, nego i zato što se pire-krumpir vjerojatno ne može napraviti nikako drugačije.


Nekoliko minuta kasnije ručak je poslužen. Na krumpiru su još uvijek vidljive traume gnječenja, ali sve u svemu zadovoljna sam rezultatom. Jedino što me zabrinjava jest količina vremena utrošenog za spravljanje ovog nelošeg obroka. Gledam na sat i jaučem: “Za ovo mi je trebala cijela vječnost!”.

November 14, 2008 6:23 pm
Fantastična fotka

[Deviantart]

November 7, 2008 2:54 pm
Pics of the week


Presavršena fotografija Judy Francesconi. Slijede one Walde Huth (osim treće po redu preuzete s Deviant Arta):


October 1, 2008 1:10 pm
Madame X. An Absolute Ruler

U originalu “Madame X Eine Absolute Herrscherin“, ovaj film Ulrike Ottinger iz 1977. godine smatra se feminističko-lezbijskim “piratskim” klasikom, jer prvi u vrijeme feminističkog Novog vala progovara o drugoj strani ženskog aktivizma.

Madame X (Tabea Blumenschein) je nemilosrdna, hladna gusarica (da, dobro ste pročitali!) koja upravlja brodom znakovitog imena “Orlando”. Poznata po svojoj ljepoti i okrutnosti, na svom brodu okuplja žene različitih nacionalnosti i podrijetla i obećaje im nezaboravne avanture svih vrsta ako pristanu napustiti svoje dosadne, ustaljene živote.

Film je vizualno prekrasan i izrečen u metafori: brod je metafora za buđenje i suočavanje s “avanturom stvarnosti”, a Madame X, čije su kretnje hladne i robotičke, predstavlja sustav moći kojeg okupljene žene prihvaćaju i pokoravaju mu se baš kao i nekadašnjem patrijarhatu. U borbi za premoć, koja je ponajprije seksualnog karaktera, Madame X ubija sve žene i to nekoliko puta; svaki put smrt je prikazana kao prijelazna faza nakon koje se žene vraćaju na brod u drugačijem obliku. Kako to Ulrike Ottinger kaže: “Nešto mora umrijeti da bi nešto novo stupilo na snagu”. Film završava jednako kao što je i počeo: scenom broda koji se otisnuo na pučinu, ali su se okolnosti pod kojima putovanje započinje promijenile. Svaka od žena, također, pronalazi novi način za komuniciranje s okolinom: umjetnica koja bježi od zatvorenog akademskog svijeta govori direktno u mikrofon, Azijatkinja se služi pokretima i gestama, prostitutka govorom tijela, itd.

Film je u osnovi kritika feminističkog pokreta za kojeg Ulrike Ottinger kaže da, usprkos tome što donosi promjene,  i dalje reproducira patrijarhalni sistem i “muški” sustav moći na koji smo navikli. Upravo zbog toga nije dobro primljen u feminističkim krugovima: zamjerali su mu, između ostalog, i “fetišizaciju ljepote” (Madame X je doista vrlo, vrlo lijepa), iako su likovi (baš kao i cijeli film, uostalom) bazirani na pretjerivanju i ironičnoj stilizaciji.

Vizualni aspekt filma je očaravajuć: glumice nose ekstravagantne kostime i nakit, koji su uz make-up sve odreda djelo Tabee Blumenschein. Osim toga, očigledno je da se Ottinger bavila i fotografijom, jer je svaki kadar (ali mislim doslovno!) malo umjetničko djelo za sebe, a to vjerujem primjećujete i iz priloženih fotografija.


O meni
21 godina. Rođena u Rijeci. Studentica jednog zagrebačkog fakulteta. (više?)

Site
Kategorije
Linkovi
Arhiva
Meta