July 19, 2009 11:10 pm
Me & you
April 19, 2009 1:00 am
Dileme oko studiranja

Budući da se Eva iz komentara iz prošlog posta zabrinula kako sam ozbiljno mislila da ću se odsad izražavati samo slikama, odlučila sam je razuvjeriti.

Ovaj put sam za temu odabrala vječnu dilemu, koja vjerojatno postoji otkad je svijeta i vijeka: dilemu studiranja. Budući da sam još uvijek studentica, a izgledno je da ću to još dosta dugo i ostati čak i ako sve položim u roku (što se nadam da hoću), shvaćam da nisam pretjerano kompetentna da objektivno pišem o studiranju, a kamoli da prosipam neke mudre misli ili dajem savjete mlađima od sebe (koji su mi u stvarnosti gotovo vršnjaci) pa ću stoga samo navesti neka svoja trenutna razmišljanja.

Kao što mnogi od vas već sigurno znaju, a oni koji ne znaju će vjerojatno ubrzo saznati, upis na fakultet je bio dosta stresan period za mene. Ironično, za razliku od većine vršnjaka koji nisu znali što žele, mene je mučio potpuno suprotan problem – taj da sam i predobro znala što želim – samo što se situacija tako razvijala da mi stvari nisu išle u korist i ja sam se pukim slučajem našla na sadašnjem fakultetu.

Studirajući nešto za što nemam želje, interesa ni afiniteta i što ni približno ne opisuje niti jedan od mojih “dječjih” snova o vlastitoj budućnosti, naučila sam nekoliko važnih lekcija. (Većina vas to sigurno već zna, a znala sam ih teoretski i ja, ali dok se neke stvari ne iskuse na svojoj koži lako je izgubiti se u šumi tuđih savjeta.)

1. Studiranje nečeg što se ne želi ne isplati se čak ni onda kada su poslovi iz područja tog studija vrlo isplativi.

Ovo vrijedi uglavnom ako ste tvrdoglava i nefleksibilna osoba; ja sam igrom slučaja (ili ne) oboje od toga. Kad nešto zamislim, neću odustati od te ideje i obično stojim iza svojih riječi, osim ako nisam u jednoj od svojih melankoličnih faza, ali njih neću pribrojavati.

Dakle, da se kojim slučajem moj fleksibilni alter-ego pronašao na istom fakultetu, možda bih čak i promijenila mišljenje i otkrila da je ono što studiram u stvari super za mene, jer sam, usuđujem se reći, malčice iznad prosjeka ostalih studenata tj. ide mi nešto bolje od većine i puno bolje nego što sam se u početku nadala. Većina profesora nam ide na ruku, iako su im asistenti u većini slučajeva vrlo neugodni, nestručni, katkad čak i bezobrazni i neljubazni. Ipak, budući da su fakulteti rađeni za prosječne ljude, tako i ja na ovom mom prolazim prosječno tj. malčice iznad prosjeka, ovisno o trenutnom raspoloženju. Obično mi zimski semestar ide bolje od ljetnog, jer sam takav tip da mi je pri kraju već pun k* svega i slabo podnosim stres, no dobro, to je već neka druga tema.

Još od upisa na fakultet nisam se mogla pomiriti da studiram to što studiram, iako bih sad sve dala da mogu položiti sve u roku kao na 1. godini; ipak, dala bih još više da se mogu vratiti 2 godine unatrag i istrgnuti si tu glupu prijavnicu iz ruke. Pomirimo se s istinom: ovo što studiram mi se ne sviđa i nažalost nije za mene. Studiram u branši koja zahtijeva vrlo praktična znanja ili, kako ih ja u šali nazivam, “prizemljena”; sve u svemu, to je jedno sasvim lijepo zanimanje za rođenog praktičara, ali ne i za mene koja sam rođeni teoretičar. Studirajući na ovom fakultetu niti na sekundu nisam izgubila osjećaj da tratim svoje vrijeme i svoju mladost ne samo na nešto što ne želim i što nikad nisam željela, nego, štoviše, na nešto što je u potpunoj suprotnosti sa SVIME što sam IKAD poželjela.

Iako su postojale razne varijacije na temu, činjenica je da postoje dva područja koja me posebno interesiraju i jedino ta priznajem kao “svoja”, štogod drugi rekli ili mislili o tome. Nažalost, i jedno i drugo spadaju pod teoretska znanja i vještine, a ne pod praktične. Što me dovodi do sljedeće točke:

2. Teoretičarima je u životu teže nego praktičarima.

Halo, Kolumbo, otkrila sam Ameriku.

Ali ozbiljno: još od malih nogu znala sam da posjedujem potpuno beskoristan talent, a to su danas više-manje svi oni koji se ne dotiču područja prirodnih znanosti. U srednjoj školi nisam se ni na trenutak dvoumila da NEĆU studirati ono što me najviše zanima, jer je to vrlo neisplativo i burza mi je nakon faksa stopostotno zagarantirana.

Pa ipak, (ova točka povezana je s prethodnom), sad mislim da možda nisam imala pravo. Studiranje nečeg za što nemaš afiniteta neminovno vodi do frustracija; tako sam ja u osnovi jedna vrlo isfrustrirana osoba koja bi najradije zapalila svoj fakultet. Što je još žalosnije, ovo što trenutno studiram također nije jako isplativo, posebno ako uzmemo u obzir da te industrije u Hrvatskoj više gotovo ni nema (ha ha, sad ćete se namučiti s pogađanjem).

Sigurno se pitate zašto onda sve ovo radim. To se pitam i ja, ha ha. Ali šalu na stranu: kao oaza u pustinji došlo mi je saznanje da na mom faksu postoji jedan novi smjer, teoretski i interdisciplinarni, koji je, gle čuda, vrlo čvrstim vezama vezan uz drugo područje mog najvećeg i jedinog zanimanja.
Ali, gle čuda još jednom: zanimanje koje bih imala nakon tog završenog smjera NE POSTOJI. Ne samo da ne postoji u Hrvatskoj, u kojoj ionako nedostaje i previše toga, nego ispada da ne postoji ni u Švedskoj, mom raju, zemlji iz snova, Betlehemu o kojem sanjam svaki dan.

Pravo pitanje je: što ja mogu raditi s tim?

Odgovor na tu dilemu nastojat ću saznati u utorak pa ću vam ga s radošću proslijediti.

(To be continued…)

March 8, 2009 12:21 pm
Pic of the week: PTICA

Kao što bi moja XXX rekla, nemam pametnijeg posla nego snimat’ ptice uokolo. Kao rezultat toga nastalo je ovo:

null

Više?

January 18, 2009 2:48 pm
Zagreb pod snijegom

Ili: kako to izgleda kroz objektiv mog fotoaparata.


(Jesam li vam rekla da mi se ptice gnijezde ispod prozora?)

November 29, 2008 6:55 pm
Slikopriča: MOJ PRVI RUČAK

Kako je općepoznato da se bez hrane (na moju veliku žalost) ne može živjeti, a lijenost za odlazak u menzu je kod mene uzela maha otkad mi je mama zadnji put došla u posjet (kuhati), odlučila sam se napokon i ja priučiti u toj meni preteškoj i vrlo dosadnoj vještini.

Da bih vam što vjernije dočarala svoje prve korake u toj najtežoj kemiji koju sam ikad učila, odlučila sam pomoću lošeg fotoaparata zauvijek ovjekovječiti te za čovječanstvo neznatne, ali za mene značajne trenutke. Ispod svake sličice odgovarajuć je opis, a ja se toplo nadam da će vas ova slikopriča potaknuti da i vi naučite kuhati, ako još niste zaronili svoju kuhaču u nešto što bi trebalo sličiti na vaš budući ručak, no vi još jedino po mirisu možete identificirati porijeklo i naziv te čudnovate namirnice vašom rukom vješto pripremljene.


Zagreb, 29. studenog 2008. godine.
Vrijeme: oko 15h.
Gledam kroz prozor i uzdišem: ne mogu vjerojati da je došao taj trenutak kad sam napokon poželjela nešto sama skuhati. Uzdahnem još jedanput i uzimam kuhaču u ruke. Onda se sjetim da prvo treba oguliti krumpire.


Obeshrabrena tom činjenicom, jer guljenje krumpira za mene je oduvijek bio sinonim za težak fizički posao kojem su moje ruke jedva dorasle, odlazim na MSN. Kao i obično, prijateljice me zasipaju porukama, a ja ih obavještavam o svom novosmišljenom pothvatu. Zabrinute i zaprepaštene u isti mah, one me upozoravaju da pazim da ne zapalim kuhinju.


Oboružana svim potrebnim priborom (koji mi ipak ne olakšava) krećem na rad. U trenutku kada sam snimila ovu fotografiju, jedan krumpir već je sretno oguljen čekao da ga potopim u supstancu kemijskog naziva H2O, tekućeg agregatnog stanja i hladne do mlake temperature, u domaćinstvu poznatiju pod nazivom “VODA”. U gornjem lijevom kutu neoguljeni krumpir čeka na istu sudbinu, a gore desno zapakirana je zamrznuta pohana piletina u omot od puretine isteklog roka trajanja. Zabrinuta, zovem mamu da provjerim nije li u omotu ipak pokvareno meso. Ona otklanja sve moje sumnje jednom rečenicom. “Kuhaj, ‘ćerce!”, kaže.


U pauzi između guljenja krumpira stavljam lonac pun vode na štednjak, zabrinuto se i sasvim neopravdano pitajući hoće li ovaj lonac biti premali za moja dva krumpira.


Ogulivši s(p)retno oba krumpira, stavljam ih u lonac i potapam u vodu. Palim štednjak.


Nakon uspješno obavljene prve faze, koja je trajala nevjerojatnih, ali istinitih 20 minuta po krumpiru, procjenjujem nastalu štetu. Ne treba se biti forenzičar da se utvrdi kako će nered nastao od oguljenih krumpira biti teško i dosadno počistiti. Ipak, sljedeća faza čeka: iz gornjeg desnog kuta smije mi se zamrznuta piletina i maše. “Skuhaj me”, govori, “skuhaj me!”.


Vadim meso i u međuvremenu provjeravam u kakvom su stanju krumpiri. Izgledaju dobro. Još uvijek su u loncu i kuhaju se. Valjda.


S upitnikom iznad glave, sjajem u očima, vilicom u ruci i slinama na bradi, stavljam meso u poluzagrijano ulje u crvenu tavu nepoznatog materijala visokog sjaja. “Tko će kasnije prati to prokleto suđe!”, gunđam u sebi i odmah odgovaram. “Ja, naravno!”


Nakon gotovo sat vremena krumpiri se još uvijek bućkaju, a meso sam, nakon što sam ga već jednom zabunom i polusirovo servirala samoj sebi na cvjetastom zelenom tanjuru, ponovno izvadila iz tave, ovaj put malčice pregoreno. “Nema veze”, zaključujem, “bitno da je jestivo”, a u sebi psujem sve svece zbog prokletih krumpira koji se još uvijek, tvrdi, krčkaju na vatri.


Napokon i krumpiri izgledaju kao da su gotovi i ja ih, nakon cijeđenja svog ostalog sadržaja iz lonca, mahnito gnječim prvom alatkom koja mi je došla pod ruke, u ovom slučaju onom istom zlokobnom vilicom kojom sam nabola meso u tavu. Za poboljšan okus dodajem malo margarina i nešto malo više mlijeka. U biti, ne samo za okus, nego i zato što se pire-krumpir vjerojatno ne može napraviti nikako drugačije.


Nekoliko minuta kasnije ručak je poslužen. Na krumpiru su još uvijek vidljive traume gnječenja, ali sve u svemu zadovoljna sam rezultatom. Jedino što me zabrinjava jest količina vremena utrošenog za spravljanje ovog nelošeg obroka. Gledam na sat i jaučem: “Za ovo mi je trebala cijela vječnost!”.

September 10, 2008 3:45 pm
“Učenik kažnjen zbog MSN poruka” ili “Nasilje profesora nad učenicima”

http://www.vecernji.hr/newsroom/news/croatia/3120591/index.do

Učenici zagrebačke klasične gimnazije ovih su dana ostali zatečeni odlukom razrednog vijeća da Roku Rumori, vođi pobune protiv loše organizirane državne mature i jednom od najuspješnijih hrvatskih srednjoškolaca, oduzmu sve pohvale i nagrade nastavničkog vijeća.Odluka je došla neposredno nakon sukoba s profesorom fizike Goranom Božićem, a koji je kulminirao čitanjem privatnog razgovora koji je Roko vodio putem interneta na sjednici razrednog vijeća.

Objašnjenje na blogu
Ubrzo nakon toga učenik je obaviješten da neće dobiti nagrade za odličan uspjeh u nastavi i na školskim natjecanjima.

Roko je tada na svom blogu objavio pismo u kojem objašnjava svoju stranu priče. Inače, radi se o izuzetno posjećenom blogu namijenjenom učenicima klasične gimnazije, na kojem se mogu naći brojne skripte za ispite i drugi korisni materijali za učenje, pa ga koriste i učenici drugih škola.

Tu je Roko napisao kako je afera počela prije nekoliko tjedana, kada se njegov razred obratio ravnateljici optuživši prof. Božića da je učenicima davao jedinice dok su bili bolesni.

Nedugo nakon toga profesor je Rumoru javno prozvao za širenje priča o njegovu navodnom pijanstvu, što je Roko demantirao.

Isprintala razgovor
Kako bi se smirile tenzije u školu je pozvana i mladićeva majka, no sastanak s profesorom prošao je u svađi. Roko je taj sukob putem MSN poruka prepričao kolegici.

Ona ga je pokazala drugoj učenici koja je razgovor proslijedila profesoru. Isprintana verzija razgovora završila je u zbornici, a profesori su odlučili kazniti učenika.

Roko Rumora nije želio komentirati slučaj.

Link na blog: http://roko-rumora.net/

Očigledno afera u Prvoj riječko hrvatskoj gimnaziji nije bila dovoljna: i profesori zagrebačke klasične gimnazije odlučili su svoje frustracije iskaliti na učenicima. Roko je na svojoj stranici objavio pismo profesorima 3.d razreda, a sudeći po tome da je sadržaj stranice izbrisan, očigledno je da su profesori (barem zasad) pobjednici u još jednom progonu na učenike.

Nažalost, reakcija dijela hrvatske javnosti odražava klasičan balkanski sindrom licemjerja koji nalaže da je šutnja zlato i da se s rogatima ne valja bosti; neki ljudi očigledno nisu upoznati s tim da je čitanje privatne elektroničke pošte narušavanje privatnosti i da u privatnosti bilo koji učenik ima pravo nazvati profesore kako god hoće, i obrnuto (što, vjerujem, profesori redovito prakticiraju).

Još je gore, naravno, kad učenik (makar u privatnim porukama) napiše istinu: onda slijede sankcije tipa oduzimanje nagrada i sl., čime se vrlo jasno i glasno šalje poruka kako je vrijednost čovjekovog truda proporcionalna s njegovom podobnošću. Začepljene gubice dobit će nagradu, a oni koji su se drznuli imati svoje mišljenje bit će diskreditirani na svaki mogući način. To je naša hrvatska realnost; realnost s kakvom se, nažalost, slažu i roditelji koji odgajaju svoju djecu tako da budu ulizice i guzičari, a sve pod parolom da ne valja proturječiti starijima i da je u njihovo vrijeme profesorska riječ bila svetinja.

Iz osobnog iskustva kroz školovanje sam doživjela narazličitije uvrede od strane profesora pa čak i u nižim razredima osnovne škole. Već sa 7-8 godina naučila sam da nisu sva djeca jednaka: učiteljičini miljenici, mahom djeca roditelja koji su i sami prosvjetni djelatnici, vrijede više i jedino se njihov trud uvažava. Djeca koja su najglasnija i najnametljivija također vrijede više i to mi je u 6. razredu jasno dala do znanja profesorica iz povijesti, koja mi je ljubazno poručila da sjedim na satu kao drvo. Ta ista osoba neprestano je lupala dnevnikom po katedri i vikala kad nešto nije bilo po njenoj volji.
Da ne zaboravim ipak najveći biser od sviju: razrednica (isto u osnovnoj školi) koja se uplitala učenicima u privatni život i kasnije roditeljima prenosila ono što bi joj djeca u povjerenju ispričala, zbog čega je jedna moja prijateljica bila kažnjena batinama. Kako su moji roditelji razvedeni, mene je također bila uzela na pik i nastojala se dokopati informacija iz obiteljskog života, a kad u tome nije uspjela, okrenula je problem na mene i moju “neaktivnost”. Naravno da je sasvim nevažno što sam bila odlična učenica s uzornim vladanjem: nastradala sam zbog toga što se nisam željela pokoriti njenim zahtjevima i viziji o tome kakva bi trebala biti moja osobnost. To mučenje trajalo je 4 godine, s tim da su zadnje dvije bile naprosto grozne, jer su mi krajem 7. razreda ocjene odjednom počele drastično opadati iako sam učila kao i ranije, a školska knjižničarka me čak optužila da sam ukrala knjigu (?) i to bez da je prije toga progovorila riječ sa mnom (odmah je nastupila s optužbom). Naravno, ta knjiga je kasnije pronađena, ali naravno da mi se nitko nikad nije ispričao što me lažno optužio. Mislim čak da su mi zaprijetili da mi neće dati svjedodžbu, ali sada u ovom trenutku nisam sigurna da li je to točno.

O srednjoj školi neću ni govoriti (već, uostalom, i jesam na ovom blogu).

Zašto vam ovo govorim? Zato što, kao što mnogima još uvijek očigledno nije jasno, u ovoj zemlji ljudi na (bilo kakvom) položaju imaju pravo onima ispod zagorčati život na svakakve načine. Konkretno u mojoj osnovnoj školi razrednici nije bilo moguće stati na kraj čak niti preko ravnateljice; njen psihološki teror se nastavio sve dok nisam završila 8. razred.

Primjer Rumore je nažalost jedan u moru drugih, ali to ne znači da treba stajati skrštenih ruku i ponavljati kako se ne valja s rogatima bosti. Ovakav pasivan stav čest je, nažalost, i među sasvim mladom generacijom. Zato Rumori za kraj ostavljam sljedeći link i iskreno se nadam da mu je istjerivanje pravde važnije od bilo kakvih priznanja i nagrada:

URED PRAVOBRANITELJICE ZA DJECU

EDIT: Roko, slučajno sam izbrisala tvoj komentar! Ispričavam se!


O meni
21 godina. Rođena u Rijeci. Studentica jednog zagrebačkog fakulteta. (više?)

Site
Kategorije
Linkovi
Arhiva
Meta