December 15, 2008 10:30 pm
LGBT povijest: 1920. – 2000.

Danas se često od LGBT osoba čuje kako se “ne žele definirati” jer ih “etikete” poput “lezbijka”, “gay” i sličnih ograničavaju. Kako su, međutim, svoju seksualnost definirale LGBT osobe rođene u prvoj polovici 20. stoljeća, kada se termin “homoseksualnost” tek pokatkad upotrebljavao u medicinskim krugovima, a gotovo nikad u svakodnevnom životu?

FORBIDDEN LOVE: THE UNASHAMED STORIES OF LESBIAN LIVES


Ten women, most of them in Vancouver or Toronto, talk about being lesbian in the 1940s, 1950s, and 1960s: discovering the pulp fiction of the day about women in love, their own first affairs, the pain of breaking up, frequenting gay bars, facing police raids, men’s responses, and the etiquette of butch and femme roles. Interspersed among the interviews and archival footage are four dramatized chapters from a pulp novel, “Forbidden Love”: Laura leaves her hick town and heads for the city, where she meets Mitch in a bar. Sparks fly, and so do laughter and joy. Ann Bannon, one of the writers of those paperback novels about forbidden love, talks about the genre. (YouTube link)

IT’S NOT UNUSUAL: A LESBIAN&GAY HISTORY


Archival footage and interviews with 22 lesbians and gay men give an overview of gay history in the UK from the 1920′s. (YouTube link)

October 3, 2008 11:04 am
Matanićeva svinjska posla

Upravo je jučer i do mene stigla vijest da je Nada Balen, voditeljica Odbora za ravnopravnost spolova Hrvatskog društva za zaštitu i promicanje ljudskih prava, zatražila zabranu prikazivanja novog Matanićevog “filma” “Kino Lika” radi diskriminacije žena u nadasve gnjusnoj sceni seksa sa svinjom. Baš kao što su novinari Večernjeg lista svoj stav o tome očito izrazili stavljanjem riječi diskriminacija pod navodnike (link), tako ću u daljnjem tekstu i ja svoje mišljenje izraziti govoreći o ovom “filmu” pod navodnicima, budući da je šteta zlouporabiti riječ koja bi trebala označavati malo umjetničko djelo na najnoviji “pitoreskni” uradak Dalibora Matanića.

Dakako, i u ovom “filmu” imamo tipičnu balkansku priču: siroti seljani… Ah čekaj, pa zaboravila sam da tu i nema priče! Vjerojatno se izgubila u obilju psovki, prostačenja svih vrsta i scenama zoofilije kojima je Matanić  uspio nadmašiti čak i najgore od najgorih scena “životinjskog” seksa u hrvatskim filmovima, očito shvaćajući ovaj epitet doslovno.

Da priča bude još bolja, Aretu Čurković, koja ponosno za 24 sata izjavljuje “da se za ulogu stalno mazila sa svinjama” (link) pritom pozirajući s velikom plišanom svinjom (slika na vrhu), proglasio je velikom nadom hrvatske glumačke scene, a i ona sama izjavljuje da su je za ulogu odabrali “jer je posebna”. Ne znam doista po čemu bi njeno seksanje (obratite pozornost da ova riječ nije pod navodnicima) sa svinjom bilo tako “posebno”, a još manje umjetnička metafora (?) za “težak život Ličana i njihove duboke osobne tragedije”, osim što se Matanić po prvi put poslužio doista jeftinom provokacijom ispod svakog nivoa da bi svrnuo pozornost medija na sebe. Šteta za redatelja koji je mnogo obećavao; i dalje tvrdim da je snimio jedan od najboljih hrvatskih filmova ikad, ali nažalost i ovaj koji premašuje sav užas hrvatske kinematografije ikad snimljen.

Pretenciozno, primitivno, degutantno: ni stotine ostalih sinonima nije dovoljno uvjerljivo da opiše “Kino Liku”, ali ipak nemojte nasjesti triku i potratiti vrijeme na ovaj otužni uradak, već budite poučeni tuđim iskustvom i vjerujte Nedi Balen kad kaže da je doba Rimskog carstva i sodomije i Gomore prošlo, iako se po hrvatskim filmovima ponekad čini da je zapravo posve drugačije, a ni predstavljanje žene u medijima nije daleko doguralo.

October 1, 2008 1:10 pm
Madame X. An Absolute Ruler

U originalu “Madame X Eine Absolute Herrscherin“, ovaj film Ulrike Ottinger iz 1977. godine smatra se feminističko-lezbijskim “piratskim” klasikom, jer prvi u vrijeme feminističkog Novog vala progovara o drugoj strani ženskog aktivizma.

Madame X (Tabea Blumenschein) je nemilosrdna, hladna gusarica (da, dobro ste pročitali!) koja upravlja brodom znakovitog imena “Orlando”. Poznata po svojoj ljepoti i okrutnosti, na svom brodu okuplja žene različitih nacionalnosti i podrijetla i obećaje im nezaboravne avanture svih vrsta ako pristanu napustiti svoje dosadne, ustaljene živote.

Film je vizualno prekrasan i izrečen u metafori: brod je metafora za buđenje i suočavanje s “avanturom stvarnosti”, a Madame X, čije su kretnje hladne i robotičke, predstavlja sustav moći kojeg okupljene žene prihvaćaju i pokoravaju mu se baš kao i nekadašnjem patrijarhatu. U borbi za premoć, koja je ponajprije seksualnog karaktera, Madame X ubija sve žene i to nekoliko puta; svaki put smrt je prikazana kao prijelazna faza nakon koje se žene vraćaju na brod u drugačijem obliku. Kako to Ulrike Ottinger kaže: “Nešto mora umrijeti da bi nešto novo stupilo na snagu”. Film završava jednako kao što je i počeo: scenom broda koji se otisnuo na pučinu, ali su se okolnosti pod kojima putovanje započinje promijenile. Svaka od žena, također, pronalazi novi način za komuniciranje s okolinom: umjetnica koja bježi od zatvorenog akademskog svijeta govori direktno u mikrofon, Azijatkinja se služi pokretima i gestama, prostitutka govorom tijela, itd.

Film je u osnovi kritika feminističkog pokreta za kojeg Ulrike Ottinger kaže da, usprkos tome što donosi promjene,  i dalje reproducira patrijarhalni sistem i “muški” sustav moći na koji smo navikli. Upravo zbog toga nije dobro primljen u feminističkim krugovima: zamjerali su mu, između ostalog, i “fetišizaciju ljepote” (Madame X je doista vrlo, vrlo lijepa), iako su likovi (baš kao i cijeli film, uostalom) bazirani na pretjerivanju i ironičnoj stilizaciji.

Vizualni aspekt filma je očaravajuć: glumice nose ekstravagantne kostime i nakit, koji su uz make-up sve odreda djelo Tabee Blumenschein. Osim toga, očigledno je da se Ottinger bavila i fotografijom, jer je svaki kadar (ali mislim doslovno!) malo umjetničko djelo za sebe, a to vjerujem primjećujete i iz priloženih fotografija.

August 13, 2008 1:20 pm
Sylvia Plath: “Ja sam okomita”

sylvia.jpg

No ja bih radije bila vodoravna.
Ja nisam drvo s korijenom u zemlji
Što siše minerale i majčinsku ljubav
Kako bih svakog ožujka mogla svjetlucati u lišću,
Niti sam ja ljepota vrtne ljehe
Što privlači svoj dio uzvika “Ah”, živopisno obojena,
Nesvjesna da će uskoro morati izgubiti latice.
U usporedbi sa mnom, drvo je besmrtno
A vrtna gredica nije visoka, no to više iznenađuje.
I ja želim dug vijek prvoga i izazovnost potonje.Noćas, u jedva zamjetnoj svjetlosti zvijezda,
Drveće i cvijeće rasiplje svoje prohladne mirise.
Šećem među njima, no nijedno od njih me ne zamjećuje.
Katkada mislim da kada spavam
Mora da sam im najsavršenije nalik -
Misli su postale nejasnim.
Prirodnije je za me da ležim.
Tad smo nebo i ja u otvorenom razgovoru,
A bit ću korisna kad konačno legnem:
Tad će me drveće moći već jednom dotaći i cvjetovi naći vremena za me.

Preuzeto sa stranice Femme Art

December 27, 2007 2:19 pm
Paris Was A Woman (DVD)

Dokumentarac Grete Schiller pod nazivom “Paris Was A Woman” datira iz 1996. godine, a svoje DVD izdanje dočekao je 2004. Riječ je o doista zanimljivom uratku koji govori o ženskim spisateljicama i umjetnicama iz lezbijskih krugova koje su djelovale u Parizu 1920-ih godina, kao što su Gertrude Stein, Alice B. Toklas, Janet Flanner, Djuna Barnes, Natalie Barney, Renee Vivien, Gabrielle Sidonie Colette, Romaine Brooks, itd. Spominju se tu još i razni drugi umjetnici kao što su Picasso, Sylvia Beach, Bernice Abbott, a svima im je zajedničko što su svojim umjetničkim radom obilježili prvu polovinu 20. stoljeća.

Ovaj nadasve zanimljiv dokumentarac možete naručiti sa SendIt.com po cijeni od 10,89 funti.

Samo za vas donosim dva zanimljiva isječka s DVD-a: prvi šestominutni govori o Natalie Barney i tematski se jednim dijelom nadovezuje na prethodni post o Renee Vivien, a drugi dvominutni je isječak iz filma “L’Invitation au Voyage” Germaine Dulac.



December 26, 2007 2:28 pm
Renee Vivien

Renee Vivien, francuska pjesnikinja čija djela većinom nisu prevedena na engleski jezik, rođena je 1877. g. u Londonu u bogatoj britanskoj obitelji. Otac joj je bio Britanac, a majka Amerikanka, dok je Renee odrastala u Parizu i Londonu. Kad je u 21. godini naslijedila očevo bogatstvo, zauvijek se preselila u Francusku. U Parizu je živjela boemskim životom i nije prikrivala svoje lezbijske veze, od kojih je najpoznatija ona s američkom spisateljicom Natalie Barney, koja je u svojoj kući priređivala književne večeri, druženja, predstave u čast Sapfi itd. Poznata je također i Reneeina nikad ostvarena ljubav prema prijateljici iz djetinjstva Violet Shillito, čiju smrt od tifusa 1900. godine nikad nije u potpunosti preboljela.

Krajem 1901. godine prekida se ljubavna veza između Natalie i Renee, budući da Renee više nije željela tolerirati nevjeru. Natalie ipak nije “ozbiljno” shvatila taj prekid i njena nastojanja da ju pridobije natrag trajala su do kraja Reneeinog života.

Godine 1902. Renee upoznaje barunicu Helene de Zuylen koja je, iako lezbijka, bila udana i majka dvoje djece. Njen uravnotežen karakter predstavljao je pravu suprotnost onome Natalie Barney i pružao Renee emocionalnu potporu i stabilnost kakvu je trebala. Iako baruničin društveni položaj nije dozvoljavao otvoreno iskazivanje ljubavi, održavale su tajnu vezu godinama, a Renee u pismima otkriva kako se smatra udanom za Helene.

Usprkos tome, kad je primila pismo svoje “tajne” obožavateljice iz Konstantinopola (za koju se kasnije ispostavilo da je bila Kerime Turkhan Pasha, žena turskog diplomata), započelo je intenzivno dopisivanje koje je kasnije rezultiralo s nekoliko kratkih susreta. Ipak, Kerime je živjela u skladu s islamskim običajima i nije mogla putovati bez muževljevog pristanka, tako da se njihova veza nije mogla razviti u nešto dublje i ozbiljnije. Renee je ionako još bila u vezi s barunicom de Zuylen pa je za nju bio pravi šok kad ju je 1907. g. ova ostavila zbog druge žene, što je izazvalo razne tračeve i govorkanja u lezbijskim krugovima Pariza. Šokirana i ponižena Renee s majkom odlazi u Japan i na Havaje, ali za vrijeme putovanja teško obolijeva. Stanje joj se pogoršava 1908. nakon što i Kerime prekida vezu s njom pa se Renee u očaju odaje piću, drogama i S/M fantazijama. Iako uvijek ekscentrična, sada se odavala najbizarnijim seksualnim avanturama i fetišima, što je samo pogoršalo njeno ionako već depresivno i suicidalno stanje. Iste godine za vrijeme posjeta Londonu pokušava počiniti samoubojstvo, ali neuspješno. Ipak, u Engleskoj obolijeva od upale pluća i u Francusku se vraća znatno oslabljena. Bolovala je od kroničnog gastritisa uzrokovanog pretjeranom konzumacijom alkohola te od neuritisa (upale neurona), koji je uzrokovao paralizu udova. Do kraja 1909. hoda sa štapom.

Umrla je 10. 11. 1909. godine u 32. godini. Uzrok smrti najvjerojatnije su bili upala pluća, zlouporaba alkohola i droge te anoreksija. Pokopana je u pariškoj četvrti u kojoj je živjela.

Pedeset godina nakon njene smrti Natalie Barney je izjavila: “Nije ju se moglo spasiti. Njen život je bio jedno dugačko samoubojstvo. U njenim rukama sve se pretvaralo u prah i pepeo.”

The Touch

The trees have kept some lingering sun in their branches,
Veiled like a woman, evoking another time,
The twilight passes, weeping. My fingers climb,
Trembling, provocative, the line of your haunches.

My ingenious fingers wait when they have found
The petal flesh beneath the robe they part.
How curious, complex, the touch, this subtle art–
As the dream of fragrance, the miracle of sound.

I follow slowly the graceful contours of your hips,
The curves of your shoulders, your neck, your upappeased breasts.
In your white voluptuousness my desire rests,
Swooning, refusing itself the kisses of your lips.

Roses Rising

My brunette with the golden eyes, your ivory body, your amber
Has left bright reflections in the room
Above the garden.

The clear midnight sky, under my closed lids,
Still shines….I am drunk from so many roses
Redder than wine.

Leaving their garden, the roses have followed me….
I drink their brief breath, I breathe their life.
All of them are here.

It’s a miracle….The stars have risen,
Hastily, across the wide windows
Where the melted gold pours.

Now, among the roses and the stars,
You, here in my room, loosening your robe,
And your nakedness glistens

Your unspeakable gaze rests on my eyes….
Without stars and without flowers, I dream the impossible
In the cold night.

Your Strange Hair

Your strange hair, cold light,
Has pale glows and blond dullness;
Your gaze has the blue of ether and waves;
Your gown has the chill of the breeze and the woods.

I burn the whiteness of your fingers with kisses.
The night air spreads the dust from many worlds.
Still I don’t know anymore, in the heart of those deep nights,
How to see you with the passion of yesterday.

The moon grazed you with a slanted glow …
It was terrible, like prophetic lightning
Revealing the hideous below your beauty.

I saw – as one sees a flower fade -
On your mouth, like summer auroras,
The withered smile of an old whore.


O meni
21 godina. Rođena u Rijeci. Studentica jednog zagrebačkog fakulteta. (više?)

Site
Kategorije
Linkovi
Arhiva
Meta