the flapper girl

Josipa iz mladih dana bila je zakon!

Tags: 1968, Josipa Lisac

Nekoliko fotki s ljetovanja, budući da su praznici (uskoro) gotovi. Kvaliteta nije baš nešto, ali za mogućnosti jednog prosječnog mobitela je OK. Dvotočka:

Tags: Fotografija, ljetovanje, Osobno

No ja bih radije bila vodoravna.
Ja nisam drvo s korijenom u zemlji
Što siše minerale i majčinsku ljubav
Kako bih svakog ožujka mogla svjetlucati u lišću,
Niti sam ja ljepota vrtne ljehe
Što privlači svoj dio uzvika “Ah”, živopisno obojena,
Nesvjesna da će uskoro morati izgubiti latice.
U usporedbi sa mnom, drvo je besmrtno
A vrtna gredica nije visoka, no to više iznenađuje.
I ja želim dug vijek prvoga i izazovnost potonje.Noćas, u jedva zamjetnoj svjetlosti zvijezda,
Drveće i cvijeće rasiplje svoje prohladne mirise.
Šećem među njima, no nijedno od njih me ne zamjećuje.
Katkada mislim da kada spavam
Mora da sam im najsavršenije nalik -
Misli su postale nejasnim.
Prirodnije je za me da ležim.
Tad smo nebo i ja u otvorenom razgovoru,
A bit ću korisna kad konačno legnem:
Tad će me drveće moći već jednom dotaći i cvjetovi naći vremena za me.

Preuzeto sa stranice Femme Art

Tags: sylvia plath, Umjetnost, žene

Čuvanje arhive je važno prvenstveno iz razloga što je zanimljivo čitati kakvi smo bili nekad i uspoređivati to sa sadašnjim stanjem. Iako sam većinu postova u tijeku prebacivanja bloga na vlastitu domenu izbrisala (što mi je za neke postove iskreno žao, jer bi mi bilo zanimljivo opet ih pročitati), onaj na koji će se odnositi ovaj tekst objavljen je u listopadu 2005. godine (dakle, imala sam 16 godina) pod nazivom “Lezbijka (kao) prijateljica“. U tekstu iznosim nekoliko vrlo zanimljivih argumenata koje sam sada, kao 3 godine starija, odlučila pobiti.

Općenito se ne slažem sa svojim tadašnjim stavovima i začuđena sam vlastitom malograđanštinom. Činjenica da sam imala “samo” (?) 16 godina nije opravdanje, jer to je dob s već poprilično razvijenim intelektualnim kapacitetom pa stoga odmah odbacujem takvu tvrdnju kao mogućnost obrane. Post kao takav u tom smislu je čista demagogija!

Tekst počinje tvrdnjom da

svatko ima svoje viđenje “normalnog” i da nemam pravo drugima govoriti što je ispravno, a što ne.

To je u osnovi zgodna rečenica, jer daje mogućnost da se autor diplomatski povuče iz rasprave, ali koliko je moralno (!) ispravna zaključit ćemo u nastavku teksta.

U postu se obraćam narodu iz perspektive “deklarirane” lezbijke (što je samo po sebi također uvredljivo, jer heteroseksualci ne trebaju potpisivati deklaracije da bi ih se priznalo; ali na stranu sad to) koja iz vlastitog iskustva govori o situaciji u kojoj se nalazi naša draga lezbijska omladina (još uvijek spadam u tu grupu, ne?). Već u nastavku tvrdnje da sam deklarirana lezbijka stoji izjava:

da ne hodam okolo u duginim bojama i ne pričam ljudima o svojim osobnim stvarima, uključujući i to da sam “lezbijka” (što god to značilo). Zapravo, za mene je ta činjenica toliko nevažna, da mi je i sama ta riječ na neki način smiješna.

Tvrdnja da ne hodam okolo u duginim bojama je možda točna, ali u potpunosti otpisati lezbijstvo u kontekstu društvene, političke, pravne i ine situacije u Hrvatskoj, i još k tome nazivati to isto smiješnim, je u najmanju ruku vrlo altruistično, da ne kažem ograničeno, ignorantski pa čak i - nemoralno. Nisam sasvim sigurna iz čega je potekao takav stav, ali nagađam da je riječ o kombinaciji naivnosti i čovjekove želje da samom sebi zamaže oči. Također, moguće je da sam se željela ograditi od uobičajenih stereotipa koji još uvijek caruju, ali to se onda moglo učiniti i na drugačiji način, a ne tvrdnjom kojom u osnovi degradiram samu sebe. U nastavku potvrđujem svoj argument:

Mislim ono… “Bok, ja sam lezbijka!”. Ne bi li to bilo glupo reći nekome? Zato sam se odlučila na neki način “distancirati” od te riječi, jer ona za mene sama po sebi nema neko preveliko značenje. (Ovo je malo komplicirano za objasniti pa ću tu završiti s tim).

Divim se svojoj istančanosti i sposobnosti uočavanja detalja! Što znači da je nešto “prekomplicirano za objasniti” i da riječ lezbijka “sama po sebi nema preveliko značenje”? Možda mi to nije ništa značilo tada, kada sam očito preuzela ignorantski stav svoje majke koja apriori probleme lezbijki otpisuje izjavama da je tako nešto oduvijek postojalo pa su se ljudi nosili s tim, ali smatram da ja mogu bolje i pametnije. Inače, navedeni stav me neopisivo vrijeđa i smatram ga možda čak opasnijim od čisto fizičke agresije. Poput ostatka mog teksta iz 2005., ispod takvog stava pod krinkom liberalnosti i slobodoumlja zapravo se krije nedostatak empatije da se prihvate problemi koji su možda različiti od naših te nespremnost da se uvaži tuđe mišljenje i, što je još važnije, da se cijene tuđi osjećaji. Lažni liberalizam mrzim više od iskrenog konzervativizma; u bilo kojem slučaju poštujem spremnost ljudi da otvoreno govore o svojim namjerama. Kad stavljam sve karte na stol, očekujem to i od sugovornika, inače nemamo o čemu razgovarati. Zvuči grubo, ali je po meni to jedini fer način.

Još jedan problem s gore navedenim stavom je ne samo što sugerira, nego i ignorira diskriminaciju. Pa što da su lezbijke oduvijek postojale i živjele u svakakvim uvjetima? I Crnci su stoljećima preživljavali diskriminirani u Americi pa su se jednog dana digli na noge i odlučili da im je dosta. Zapanjilo me kad mi je jednom prilikom ista osoba rekla da mogu biti sretna što me nije izbacila iz kuće kao što bi to učinili mnogi drugi roditelji. Za takvu izjavu uopće nemam komentara, a najviše od svega užasavam se činjenice da sam, sudeći po tekstu iz 2005., takav stav na neko vrijeme i ja bila preuzela:

…ako osoba ne pridaje nepotrebnu važnost svojoj orijentaciji, neće ju pridavati ni itko drugi.

Zanimljiv stav! Prvo, što je to nepotrebna važnost? Drugo, sa samosvješću i empatijom pojedinca nažalost ne raste i samosvijest cijele grupe; ignorirala ja probleme ili ne, oni će i dalje postojati. Kao što sam već navela, ljudi posjeduju fantastičnu sposobnost da ignoriraju ono što im se ne sviđa, i to je najveći udarac koji se može zadati drugom čovjeku. Ti ne postojiš. Tvoji osjećaji ne postoje. Dapače, sve si to samo umislio/la. Fantastičan psihološki pristup i još k tome jako human! Ignorirajmo sve što nam se ne sviđa!

Nekoliko redova prije posljednjeg citata pišem:

Moram priznati da od prijatelja nisam nikad čula niti jedan negativan komentar. Ipak, vrlo rijetko pričam o tome i spominjem cure koje mi se sviđaju, iz jednostavnog razloga što uopće nemam potrebu za tim. S jednom dobrom prijateljicom, npr., nisam nikad pričala o tome i nisam sigurna da li zna, niti me je briga. Naš odnos je sasvim OK bez obzira na moju (ili njenu) seksualnu orijentaciju.

Ovakav ili sličan stav je čest. Razlog tome je što su ljudi naizgled vrlo tolerantni, ali kad se zagrebe ispod površine stvari se bitno mijenjaju. Ponekad ljudi nemaju zle namjere, već su jednostavno žrtve predrasuda koje gotovo da su dio kulturnog nasljeđa. Mogu to razumjeti: teško je zamisliti se u tuđoj koži, pogotovo ako naša iskustva govore suprotno. Uostalom, predrasude o homoseksualnosti još su uvijek duboko ukorijenjene u kolektivnu svijest; još uvijek se rade podjele na “naše” i “vaše”, i to ne samo unutar heteroseksualnih, već i homoseksualnih krugova. Ipak, seksualna orijentacija nije opravdanje ni u jednom od slučaja. Mislim da bi svatko trebao prvo početi od sebe i pitati se zašto radi ovo ili ono na ovakav ili onakav način. Činjenica da poznajete nekoliko feminiziranih gay muškaraca koji lakiraju nokte o široj homoseksualnoj populaciji ne govori ništa. Postoje ljudi koji ne pripadaju, da tako kažem, mainstream gay sceni, ali to ne znači da ne postoje. Uostalom, feminizirani gay muškarac koji lakira nokte ima jednu prednost u usporedbi sa mnom: on je prepoznat i moguće priznat, ja nisam. Kod mene ne postoje “vanjski znakovi” onog što neki vole nazivati “poremećajem” spolnog identiteta: i ja lakiram nokte, pratim modu i po svemu se ponašam kao stereotipni gay muškarac, osim po jednom, i ljudi to teško shvaćaju. Dakle, ukalupljenost u stereotip ima jednu prednost: ne može vas se ignorirati!

O nekim stvarima teško je govoriti, jer ne utječu samo na vas osobno, već i na ljude s kojima ste međusobno povezani. Izraziti vlastite osjećaje također je teško, jer stavljajući karte na stol riskirate da iz igre izađete kao potpuni gubitnik, ali tako nešto je nužno. Razgovarati je nužno. Slušati je nužno. Pokušati razumjeti ljude s različitim iskustvima je nužno. Pitanje je koliko zapravo doista imamo različita iskustva, a koliko smo samima sebi nametnuli nekakve prividne ograde i ograničenja. Želja za emocionalnom bliskošću s drugim čovjekom svojstvena je svima i mislim, možda pretjerano altruistično, da je ljubav u samoj svojoj srži potpuno jednaka radilo se tu o muškarcu i ženi, dva muškarca ili dvije žene.

Ipak, kao što Adrienne Rich u svom eseju “Prisilna heteroseksualnost i lezbijska egzistencija” kaže, valja se čuvati sljedećeg:

Ideja da bi u svijetu istinske jednakosti svi bili biseksualni zamagljuje i sentimentalizira stvarnosti u kojima žene doživljavaju seksualnost; to je liberalno preskakanje zadaća i borbi ovdje i sada, neprekidnog procesa seksualnog definiranja koji će stvoriti vlastite mogućnosti i izbore.

Tags: aktivizam, blog, Feminizam, lezbijstvo, Osobno

Lee Miller (1907. - 1977.) bila je model, fotografkinja te ratna i modna reporterka.

Djetinjstvo joj je bilo kontroverzno: u sedmoj godini silovao ju je obiteljski prijatelj radi čega se zarazila gonorejom, a neobično je i to što je ocu kao tinejdžerica katkad pozirala gola. To je zapravo bio njen prvi susret s fotografijom; osim što mu je služila kao model, otac ju je naučio i mnogim tehničkim detaljima. Profesionalnu karijeru modela započela je u 19. godini kad ju je na ulici zaustavio osnivač Voguea Conde Nast; 1927. godine pojavljuje se na naslovnici Voguea, a njena fotografija korištena je i za reklamiranje uložaka što je izazvalo skandal.

Fotografijom se počinje baviti 30-ih godina kada dolazi u Pariz gdje sudjeluje u nadrealističkom pokretu. Započinje prvo kao učenica i ljubavnica Mana Raya (ovo izgleda čudno kad se deklinira!), a kasnije otvara svoj vlastiti studio. Često je preuzimala Rayeve poslove vezane uz modnu fotografiju kako bi se on mogao posvetiti slikarstvu pa su mnoge fotografije iz tih dana zapravo njeno djelo iako je Ray naveden kao autor. Godine 1932. vraća se u New York gdje s bratom osniva novi studio, a sljedeće godine otvorena joj je prva i jedina samostalna izložba za njenog života.

S dolaskom Drugog svjetskog rata Miller odlazi u London i prihvaća posao ratne fotoreporterke za Vogue. Snima prvu uporabu napalm bombi, oslobođenje Pariza, strahote koncentracijskih logora i umiruću djecu u bolnicama. Iz tog vremena poznata je također fotografija na kojoj leži u Hitlerovoj kadi.

Nakon rata oboljela je od depresije i alkoholizma te ubrzo napustila fotografsku karijeru. Godine 1947. rodila je svog jedinog sina, a sljedećih 20 godina njen dom postao je okupljalište poznatih umjetnika kao što su Picasso, Max Ernst, Man Ray, Henry Moore, itd. Iako se s vremenom vratila fotografiji, ratne strahote nastavile su je progoniti, iako je o njima rijetko govorila.

Budući da za svog života nije mnogo marila za promociju vlastitih djela, značaj mnogih radova otkriven je tek poslije njene smrti, i to prvenstveno zahvaljujući sinu koji na tome radi od ranih 80-ih.

Galerija radova

Tags: 1920s, Fotografija, lee miller, man ray, nadrealizam, žene