Zagrljaji
NAPOMENA: SLJEDEĆA KRATKA PRIČA JE MOJIH RUKU DJELO, OBJAVLJENA 28.12.2009. ZABRANJENO JE SVAKO NEOVLAŠTENO KOPIRANJE, UMNOŽAVANJE, A POGOTOVO POTPISIVANJE SVOJIM IMENOM ILI NADIMKOM (DRUGIM RIJEČIMA: PLAGIRANJE).
Noću sanjam ono na što se ne usudim pomisliti dok sam budna. Sanjam da se opraštamo, onako kako smo se i trebale oprostiti, zagrljene. Ne bi me pogodilo da je otišla koliko me pogodilo to što me pustila da odem. Ona je srednje dijete u obitelji, ima dva brata. Stariji se davno odselio te gotovo da i ne dolazi, mlađi jedva da je krenuo u osnovnu školu. Kad ostanem kod nje na nekoliko dana, grlimo se slobodno pred njim misleći da je premali i da neće shvatiti. Mali osnovnoškolac, što bi on mogao znati o zaljubljenosti, kako bi ju uopće mogao prepoznati? Nužno je da se krijemo. Njen otac je tradicionalan, vječito valja neke svoje zastarjele uzrečice koje nitko ne razumije; majka bi se još nekako i pomirila s tim da joj kćerka voli djevojku, ali on nikako. Žive u malom stanu i moja draga dijeli sobu s mlađim bratom; ne možemo si priuštiti više od zagrljaja, ali i to nam je dovoljno. Osjećaj blizine živog tijela pokraj mene, tijela koje diše, pomiče se, obuhvaća me i primiče me k sebi; taj osjećaj je neodoljiv. U svakodnevnom životu razgovaram s ljudima preko mikrofona i web-kamera, telefona i monitora, ili jednostavno službeno i s konvencionalnom distancom; ovo je prva žena kojoj prilazim toliko blizu da joj osjetim dah na vratu i primjećujem puls u žili kucavici, i to je osjećaj koji mi ubrzo postaje nezamjenjiv. Čim zatvorimo vrata njene sobe za sobom, prepuštamo se očajnički tim nijemim zagrljajima i dok me grčevito drži za zapešća, znam da je to nov osjećaj za obje. Oni su naša privilegija. Poljupci bi bili sumnjivi, riječi također, ali zagrljaji nisu. Naposljetku, djevojke naše dobi, najbolje prijateljice, grle se u svakoj prigodi, zar ne? Mi također. Besramno iskorištavamo svoju privilegiju. Dok mali u kutu piše domaću zadaću, nas dvije izgovaramo očima nijeme zakletve i ispisujemo ih jedna drugoj po leđima i dlanovima. Mogu savršeno dobro razumjeti nijanse stiska njene ruke ili jačine dodira jagodice prsta kojom mi prenosi zabranjene poruke. Dodiri postaju naš kodiran jezik, jer znamo da bi nas boja i ton glasa smjesta odali; podrhtavanje, gutanje knedli i hladan znoj koji nas je oblijevao pri pomisli da pokušamo taktilno u javnosti zamijeniti verbalnim bili su dovoljno upozorenje. Ne, to nije za nas, mi smo taktilne ljubavnice i volimo se zagrljajima. Kad primijeti paniku u mojim očima, čak i u sigurnosti njene sobe, ona me osmijehom umiruje. Noću spavamo u odvojenim krevetima. Nitko ne sumnja. Bacam pogled na malog brata. On i dalje sjedi u kutu i nešto črčka pod slabim svjetlom lampe; tu i tamo okreće se prema nama, ali odmah potom vraća se svom poslu. Vidiš li, on je posve bezopasan, ispisuje ona na mojoj podlaktici. On je samo dijete, neće još dugo moći shvatiti te naše prečvrste zagrljaje od kojih oko struka ostaju crveni tragovi i poglede od kojih mi podrhtavaju kutovi usnica. On je samo dijete, samo dijete, ponavljam u sebi držeći je u naručju.
Kraj je uslijedio naglo. Nisu ga označili roditelji. To dijete, koje je sjedilo u kutu danima i bilo nepozvan svjedok našim bespomoćnim dodirima, jedne večeri ustalo se naglo sa stolice i počelo me svom snagom udarati šakama po glavi. Nisam se branila. Nisam se željela upletati u njene obiteljske prilike. Duboko u sebi zapravo sam vjerovala kako će me braniti, makar napadač bio njen brat ili otac. Ona se činila posve bespomoćnom pred zajapurenim likom djeteta, koje je vjerovalo da činimo nešto strašno te je sukladno tome sad počelo udarati gdje je stiglo; ali svejedno se nije pomakla s mjesta. Naposljetku sam počela uzmicati pred udarcima i kada je posljednji put zamahnuo svojom kratkom rukom, mali brat udario je šakom svom snagom o šiljati rub stranice kreveta te je gotovo smjesta zaplakao. Ona se trgnula na prodoran zvuk njegovog cvileža i mahnito istrčala iz sobe. Za nepunu minutu naša priča postala je javna: mali brat nas je razotkrio. Roditelji su optužili mene, a ona nije rekla ni riječ. Bratova ruka je krvarila i ona je otišla po flaster. Potrčala sam za njom, ali u hodniku me zaustavila. “Ti si kriva što je ozlijedio ruku”, poviknula je. Ispratila sam se sama do ulaznih vrata, a ona je bez riječi gledala kako odlazim.
Noću sanjam ono na što se ne usudim pomisliti dok sam budna. Sanjam da se opraštamo onako kako smo se trebale oprostiti, zagrljene, i bila bih sretna makar to bio naš posljednji put.
I.L.
28 Dec 2009 beryozinka 3 comments

