the flapper girl

NAPOMENA: SLJEDEĆA KRATKA PRIČA JE MOJIH RUKU DJELO, OBJAVLJENA 28.12.2009. ZABRANJENO JE SVAKO NEOVLAŠTENO KOPIRANJE, UMNOŽAVANJE, A POGOTOVO POTPISIVANJE SVOJIM IMENOM ILI NADIMKOM (DRUGIM RIJEČIMA: PLAGIRANJE).

Noću sanjam ono na što se ne usudim pomisliti dok sam budna. Sanjam da se opraštamo, onako kako smo se i trebale oprostiti, zagrljene. Ne bi me pogodilo da je otišla koliko me pogodilo to što me pustila da odem. Ona je srednje dijete u obitelji, ima dva brata. Stariji se davno odselio te gotovo da i ne dolazi, mlađi jedva da je krenuo u osnovnu školu. Kad ostanem kod nje na nekoliko dana, grlimo se slobodno pred njim misleći da je premali i da neće shvatiti. Mali osnovnoškolac, što bi on mogao znati o zaljubljenosti, kako bi ju uopće mogao prepoznati? Nužno je da se krijemo. Njen otac je tradicionalan, vječito valja neke svoje zastarjele uzrečice koje nitko ne razumije; majka bi se još nekako i pomirila s tim da joj kćerka voli djevojku, ali on nikako. Žive u malom stanu i moja draga dijeli sobu s mlađim bratom; ne možemo si priuštiti više od zagrljaja, ali i to nam je dovoljno. Osjećaj blizine živog tijela pokraj mene, tijela koje diše, pomiče se, obuhvaća me i primiče me k sebi; taj osjećaj je neodoljiv. U svakodnevnom životu razgovaram s ljudima preko mikrofona i web-kamera, telefona i monitora, ili jednostavno službeno i s konvencionalnom distancom; ovo je prva žena kojoj prilazim toliko blizu da joj osjetim dah na vratu i primjećujem puls u žili kucavici, i to je osjećaj koji mi ubrzo postaje nezamjenjiv. Čim zatvorimo vrata njene sobe za sobom, prepuštamo se očajnički tim nijemim zagrljajima i dok me grčevito drži za zapešća, znam da je to nov osjećaj za obje. Oni su naša privilegija. Poljupci bi bili sumnjivi, riječi također, ali zagrljaji nisu. Naposljetku, djevojke naše dobi, najbolje prijateljice, grle se u svakoj prigodi, zar ne? Mi također. Besramno iskorištavamo svoju privilegiju. Dok mali u kutu piše domaću zadaću, nas dvije izgovaramo očima nijeme zakletve i ispisujemo ih jedna drugoj po leđima i dlanovima. Mogu savršeno dobro razumjeti nijanse stiska njene ruke ili jačine dodira jagodice prsta kojom mi prenosi zabranjene poruke. Dodiri postaju naš kodiran jezik, jer znamo da bi nas boja i ton glasa smjesta odali; podrhtavanje, gutanje knedli i hladan znoj koji nas je oblijevao pri pomisli da pokušamo taktilno u javnosti zamijeniti verbalnim bili su dovoljno upozorenje. Ne, to nije za nas, mi smo taktilne ljubavnice i volimo se zagrljajima. Kad primijeti paniku u mojim očima, čak i u sigurnosti njene sobe, ona me osmijehom umiruje. Noću spavamo u odvojenim krevetima. Nitko ne sumnja. Bacam pogled na malog brata. On i dalje sjedi u kutu i nešto črčka pod slabim svjetlom lampe; tu i tamo okreće se prema nama, ali odmah potom vraća se svom poslu. Vidiš li, on je posve bezopasan, ispisuje ona na mojoj podlaktici. On je samo dijete, neće još dugo moći shvatiti te naše prečvrste zagrljaje od kojih oko struka ostaju crveni tragovi i poglede od kojih mi podrhtavaju kutovi usnica. On je samo dijete, samo dijete, ponavljam u sebi držeći je u naručju.
Kraj je uslijedio naglo. Nisu ga označili roditelji. To dijete, koje je sjedilo u kutu danima i bilo nepozvan svjedok našim bespomoćnim dodirima, jedne večeri ustalo se naglo sa stolice i počelo me svom snagom udarati šakama po glavi. Nisam se branila. Nisam se željela upletati u njene obiteljske prilike. Duboko u sebi zapravo sam vjerovala kako će me braniti, makar napadač bio njen brat ili otac. Ona se činila posve bespomoćnom pred zajapurenim likom djeteta, koje je vjerovalo da činimo nešto strašno te je sukladno tome sad počelo udarati gdje je stiglo; ali svejedno se nije pomakla s mjesta. Naposljetku sam počela uzmicati pred udarcima i kada je posljednji put zamahnuo svojom kratkom rukom, mali brat udario je šakom svom snagom o šiljati rub stranice kreveta te je gotovo smjesta zaplakao. Ona se trgnula na prodoran zvuk njegovog cvileža i mahnito istrčala iz sobe. Za nepunu minutu naša priča postala je javna: mali brat nas je razotkrio. Roditelji su optužili mene, a ona nije rekla ni riječ. Bratova ruka je krvarila i ona je otišla po flaster. Potrčala sam za njom, ali u hodniku me zaustavila. “Ti si kriva što je ozlijedio ruku”, poviknula je. Ispratila sam se sama do ulaznih vrata, a ona je bez riječi gledala kako odlazim.
Noću sanjam ono na što se ne usudim pomisliti dok sam budna. Sanjam da se opraštamo onako kako smo se trebale oprostiti, zagrljene, i bila bih sretna makar to bio naš posljednji put.

I.L.

Prekrasna mala Bharatanatyam plesačica Pooja Hirwade, koja pleše s toliko duše da se osjećam prekrasno kad ju gledam:

Nemalo puta sam vidjela da se ljudi podsmjehuju na gornji (ili sličan) naslov. Budući da je prva asocijacija na nasilje fizičko premlaćivanje ili sl., sljedeće što se pitaju je kako bi to, zaboga, žena mogla biti (fizički) nasilna prema ženi?

Postoje također optimisti koji vjeruju kako su lezbijske veze “cijepljene” od seksizma i patrijarhalnih “vrijednosti”; jer dvije bi žene, kao, “po defaultu” trebale biti “dobre” jedna prema drugoj pa sukladno tome u lezbijskoj vezi “ne može” se dogoditi da, primjerice, žena crnči za drugu ženu i slično.

O, kako krivo!

Moram priznati da sam i ja upala u sličnu zamku kao gore navedeni; prije nego što sam osjetila na vlastitoj koži što znači kraj sebe imati ženu (i žene) seksistice, nekako sam uvijek (naivno) računala s tim da se u vezi neću morati “boriti” s problemima o kojima se raspravlja obično u kontekstu neke patrijarhalno-ruralno-heteroseksualne zajednice.

Sjećam se kada smo jednom na satu etike u otprilike 3. razredu gimnazije ispunjavali upitnik o silovanju u kojem su bile navedene različite situacije, od onih “suptilnih” do vrlo “grafičkih”, za koje smo mi trebali dati vlastitu procjenu da li se takav odnos može nazvati silovanjem ili ne. Zadnji primjer bio je “uobičajen”, uključivao je direktan fizički napad i prisilu, no prije njega su bili oni mnogo suptilniji koji su se sastojali od ucjena, (verbalnih) prijetnji ili jednostavno nepoštivanja nečijeg tijela/odluke, itd. Bila sam jedina osoba koja je procijenila sve situacije kao napad, što me na vlastito iznenađenje na bodovnoj ljestvici uvrstilo u skupinu radikalnih feministkinja (haha), no mnogo više bilo je cura koje su odgovorile potvrdno samo na zadnje ili nekoliko zadnjih pitanja, na što je profesorica istaknula – a to mi se urezalo u sjećanje – da osim muških postoje i ženske šovinistkinje.

Naravno, ovo nije nikakvo otkrivanje tople vode, ali polemike su jedno, a realne situacije nešto sasvim drugo, pogotovo ako su uključeni osjećaji. Tako sam prvi put kad sam osjetila kao nečija STVAR, a ne osoba pomislila u sebi: “Pa ne bi ona valjda!”. Zvuči suludo – i bilo je suludo, sad mi je smiješno kad čitam – ali bila sam spremna izmisliti gomilu isprika, počevši od onih da se “ne poznajemo dovoljno” (haha) pa sve do onih glupavih da “sigurno nije tako mislila” i sl. Usprkos tim posve beskorisnim racionalizacijama, duboko u sebi osjećala sam jednu jako neugodnu vrstu nelagode pri pomisli na određene situacije koje su se dogodile, a moje slutnje su se, nažalost, kasnije pokazale točnima.

Svim optimistima voljela bih stoga poručiti da nije stvar u onome ŠTO netko radi, nego u NAČINU na koji radi. Nasilje, pogotovo među ženama, dolazi u mnogo suptilnim verzijama od onih o kojima smo navikli čitati u crnoj kronici.

Način izrade: VALID XHTML/CSS (prilagođeno za IE7+, Mozillu, Operu…)

Namjena: Pa, očigledno nije stranica za pogrebno poduzeće. Može se koristiti kao osobna stranica, blog (nudim prilagodbu za Blog.hr, Blogger, WordPress i ostale servise) ili u koju god svrhu želite.

Cijena: 150kn (toliko dođe povratna studentska karta do Zagreba -.-)

Narudžbe na mail[at]flapper-girl.net

Tags: predlošci, web dizajn

Neću govoriti o onim ekonomskim, poslovnim, itd. jer o njima je već mnogo toga rečeno, odnosno svaki dan slušam o “preživljavanju”.

Osim financijskog, mene zanima i jedno drugo preživljavanje. Preživljavanje kao žena i kao lezbijka (jedno je gore od drugoga). Recimo da je biti  žena u Hrvatskoj “manje zlo” pod uvjetom da si heteroseksualna i tradicionalna te da si fizički atraktivna. Sad ću govoriti iz perspektive žene koja ne ispunjava niti jedan od ta tri uvjeta. Muškarcima/dečkima nisam nikad bila zanimljiva, čak niti u “strejt” klubovima i sl. Samo jednom u životu sam doživjela da mi se neki dečko upucavao. Dakle, iz perspektive heteroseksualne cure ja sam “izgubljena” duša. Osobno me, naravno, to nimalo ne dotiče, ali ljudima je čudno. Dok si student, na grbači roditelja, možeš si priuštiti mnoge slobode da, primjerice, poput mene budeš outana mnogim ljudima. Kolegama studentima se živo fućka za tvoju seksualnu orijentaciju, boju tvoje spavaće sobe, jesi li kupila nove zavjese za kuhinju itd. Međutim, svi vi koji ste u radnim odnosima i ako ste kojim slučajem lezbijka, znate da te prividne slobode nestaju izlaskom iz akademskih krugova.

Često me strah kad razmišljam o svojoj budućnosti (u Hrvatskoj), jer znam da neću nikad živjeti životom poput drugih. Neću imati obitelj (jer dvije žene se ovdje još uvijek ne smatraju obitelji; da, znam, postoji zakon o istospolnim zajednicama, ali kada su se naši zakoni uopće primjenjivali u praksi? Znate li ikoga tko je u registriranom partnerstvu u Hrvatskoj?), o djeci da i ne govorim (bebe ne padaju sa stabla, a neudanoj ženi onemogućeni su posvajanje i umjetna oplodnja. Ostaje treća mogućnost “prijatelja donora” i sl. koja nosi mnoge dodatne komplikacije većinom pravne naravi. Bolje upućeni u tu temu sigurno me mogu “prosvijetliti”). Na poslu moraš biti šutke, među prijateljima također, jer nikad ne znaš gdje bi priče mogle procuriti. O teškoćama pronalaska partnerice neću ni govoriti (naravno, pod uvjetom da tražite nešto više od usputnog seksa – ali i za dobar seks potreban je “dobar materijal”).

Preda mnom leži perspektiva besparice i siromaštva, šutnje i usamljenosti, a sigurna sam da će biti i ogovaranja. Poznajete li uopće neudanu ženu stariju od 35 godina, a da nije u izvanbračnoj vezi s muškarcem (ne računajući razvedene i udovice)? LJudi danas vole zabadati nos u privatne stvari. Nemalo sam puta doživjela da su me praktički pri upoznavanju pitali koliko sam veza i seksualnih partnera imala (bez pretjerivanja!). Ako ne odgovorite, smatraju da si frigidna. S obzirom da imam nepunu 21 godinu, svaki broj veći od 5 značio bi da sam promiskuitetna. Ovo se sad čini vrlo glupim, ali kada ste konstantno prisiljeni izmišljati izlike za neodgovaranje na takva pitanja (jer ne volim govoriti o sebi i mislim da se moja prošlost nikoga ne tiče – isključujem situacije kad želim govoriti o tome) počnete se pitati kakav bi postupak bio najbolji. Ne daj Bože da me u budućem radnom kolektivu netko prozove “lezbijkom” (jer za ženu bez muškarca se prije ili kasnije pojavi takva klasifikacija) – onda bih čak mogla dobiti i otkaz !?! 0.0

Voljela bih čuti neke pozitivne primjere lezbijki koje mogu bez straha odgovarati kolegama i prijateljima na usputna pitanja o privatnom životu iskrenim odgovorima. Znate li vi neki?

Ne znam kako će izgledati moj život za nekoliko godina, ali bojim se da će biti kaos jednom kad počnem živjeti u “stvarnom” svijetu. Previše sam svjesna toga da realno nemam nikakva prava, niti iza mene stoje moćni i utjecajni ljudi, da se ne bih zapitala sva ova pitanja, čak i u ovom ranom studentskom razdoblju.

Nisam u nekom raspoloženju ovih dana. Zato ne pišem. Hoćete li zamjeriti ako se budem koristila nepriličnim jezikom u ovom postu (haha)?

Čini mi se da je moj put popločan govnima. Razlozi za to su osobne i poslovne (odnosno “faksualne”, hehe) prirode. Zadržat ću se na ovom posljednjem. I dalje se ne osjećam dovoljno slobodno da pišem o intimnim stvarima ovdje, iako neprestano padam u iskušenje jer je – zna se – blog najbolja ispovjedaonica. Ukoliko se u sljedećih nekoliko dana pojavi post password protected, slobodno možete pass tražiti mailom ukoliko vas znam preko komentara/bloga i sl. (Ovom prilikom laskat ću samoj sebi i uzeti si tu slobodu da pretpostavim kako vas doista zanima maleni djelić mog intimnog – ne mislim seksualnog, haha – života. Živi bili pa vidjeli.)

Uglavnom, jedan događaj na fakultetu vezan uz određeni kolegij koji me muči bacio me u težu depresiju, jer ipak sam ja mali štreber u duši. Ma zapravo, bolje da i ne pišem o ovome.

Stalno maštam o bijegu i o ponovnom preseljenju. Divan je osjećaj kad možeš negdje početi ispočetka, a pogotovo onih prvih par “trenutaka” kad osjećaš da možeš biti sve što poželiš, jer te drugi još nisu dovoljno upoznali da bi te “iskategorizirali”. Stvarno mi je potrebna promjena.

Nemojte se čuditi ako ne napišem ništa suvislo sada. Mozak mi je totalno blokiran ovih dana 0.0

———————————————————————–

Našla sam učitelja Bharatanatyama u Švedskoj. Već sam dogovorila satove i unaprijed se radujem. Usput se dopisujemo o plesu, Indiji i tim stvarima. Kad pomislim koliko je učenja ispred mene, pitam se je li uopće moguće da postanem plesačica??? Naravno, ne govorim o periodu od nekoliko godina… potrebno je mnoooogo više da bi se naučio jednovečernji Bharatanatyam repertoar … u klasičnom plesu svaka sitnica treba biti na svom mjestu 0.0  Sinoć sam isprobavala mudre i to je otprilike izgledalo kao da paralitičar pokušava nešto izvesti 0.0 (inače, skužila sam da mi je desna ruka totalno kržljavija od lijeve, haha…. čudno jer sam inače dešnjak).

———————————————————————–

Stvarno me muči ovaj faks. Bojim se da neću proći ovu godinu. Vučem konstrukciju iz prethodne i ne znam kako ću proći ispit…. bojim se da UČENJEM s ovom mojom glupom glavom neće biti dovoljno. -.-

———————————————————————–

Evo jednog primjera izvrsne abhinaye (u prijevodu: nešto kao ekspresija). Ovaj clip otprilike opisuje moje trenutno raspoloženje kad se sjetim ovoga što piše iznad ove crte iznad. I dajte se  m o l i m  v a s  potrudite pogledati cijeli clip do kraja Na ovakve stvari  zapadnjačko uho i oko treba strpljenja da se navikne, pogotovo na abhinayu, obično prvo u oko upadnu tehničke akrobacije

———————————————————————–

Ispod ove linije dolaze vaši komentari.

-.- (#%&)