the flapper girl

Nisam mislila da ću ikad više vratiti ovaj dizajn, ali ovo jednostavno TO, “ono pravo” (haha), bit mog bloga, itd. itd.

Prekrasna mala Bharatanatyam plesačica Pooja Hirwade, koja pleše s toliko duše da se osjećam prekrasno kad ju gledam:

Nemalo puta sam vidjela da se ljudi podsmjehuju na gornji (ili sličan) naslov. Budući da je prva asocijacija na nasilje fizičko premlaćivanje ili sl., sljedeće što se pitaju je kako bi to, zaboga, žena mogla biti (fizički) nasilna prema ženi?

Postoje također optimisti koji vjeruju kako su lezbijske veze “cijepljene” od seksizma i patrijarhalnih “vrijednosti”; jer dvije bi žene, kao, “po defaultu” trebale biti “dobre” jedna prema drugoj pa sukladno tome u lezbijskoj vezi “ne može” se dogoditi da, primjerice, žena crnči za drugu ženu i slično.

O, kako krivo!

Moram priznati da sam i ja upala u sličnu zamku kao gore navedeni; prije nego što sam osjetila na vlastitoj koži što znači kraj sebe imati ženu (i žene) seksistice, nekako sam uvijek (naivno) računala s tim da se u vezi neću morati “boriti” s problemima o kojima se raspravlja obično u kontekstu neke patrijarhalno-ruralno-heteroseksualne zajednice.

Sjećam se kada smo jednom na satu etike u otprilike 3. razredu gimnazije ispunjavali upitnik o silovanju u kojem su bile navedene različite situacije, od onih “suptilnih” do vrlo “grafičkih”, za koje smo mi trebali dati vlastitu procjenu da li se takav odnos može nazvati silovanjem ili ne. Zadnji primjer bio je “uobičajen”, uključivao je direktan fizički napad i prisilu, no prije njega su bili oni mnogo suptilniji koji su se sastojali od ucjena, (verbalnih) prijetnji ili jednostavno nepoštivanja nečijeg tijela/odluke, itd. Bila sam jedina osoba koja je procijenila sve situacije kao napad, što me na vlastito iznenađenje na bodovnoj ljestvici uvrstilo u skupinu radikalnih feministkinja (haha), no mnogo više bilo je cura koje su odgovorile potvrdno samo na zadnje ili nekoliko zadnjih pitanja, na što je profesorica istaknula - a to mi se urezalo u sjećanje - da osim muških postoje i ženske šovinistkinje.

Naravno, ovo nije nikakvo otkrivanje tople vode, ali polemike su jedno, a realne situacije nešto sasvim drugo, pogotovo ako su uključeni osjećaji. Tako sam prvi put kad sam osjetila kao nečija STVAR, a ne osoba pomislila u sebi: “Pa ne bi ona valjda!”. Zvuči suludo - i bilo je suludo, sad mi je smiješno kad čitam - ali bila sam spremna izmisliti gomilu isprika, počevši od onih da se “ne poznajemo dovoljno” (haha) pa sve do onih glupavih da “sigurno nije tako mislila” i sl. Usprkos tim posve beskorisnim racionalizacijama, duboko u sebi osjećala sam jednu jako neugodnu vrstu nelagode pri pomisli na određene situacije koje su se dogodile, a moje slutnje su se, nažalost, kasnije pokazale točnima.

Svim optimistima voljela bih stoga poručiti da nije stvar u onome ŠTO netko radi, nego u NAČINU na koji radi. Nasilje, pogotovo među ženama, dolazi u mnogo suptilnim verzijama od onih o kojima smo navikli čitati u crnoj kronici.

Način izrade: VALID XHTML/CSS (prilagođeno za IE7+, Mozillu, Operu…)

Namjena: Pa, očigledno nije stranica za pogrebno poduzeće. Može se koristiti kao osobna stranica, blog (nudim prilagodbu za Blog.hr, Blogger, Wordpress i ostale servise) ili u koju god svrhu želite.

Cijena: 150kn (toliko dođe povratna studentska karta do Zagreba -.-)

Narudžbe na mail[at]flapper-girl.net

Tags: predlošci, web dizajn

Neću govoriti o onim ekonomskim, poslovnim, itd. jer o njima je već mnogo toga rečeno, odnosno svaki dan slušam o “preživljavanju”.

Osim financijskog, mene zanima i jedno drugo preživljavanje. Preživljavanje kao žena i kao lezbijka (jedno je gore od drugoga). Recimo da je biti  žena u Hrvatskoj “manje zlo” pod uvjetom da si heteroseksualna i tradicionalna te da si fizički atraktivna. Sad ću govoriti iz perspektive žene koja ne ispunjava niti jedan od ta tri uvjeta. Muškarcima/dečkima nisam nikad bila zanimljiva, čak niti u “strejt” klubovima i sl. Samo jednom u životu sam doživjela da mi se neki dečko upucavao. Dakle, iz perspektive heteroseksualne cure ja sam “izgubljena” duša. Osobno me, naravno, to nimalo ne dotiče, ali ljudima je čudno. Dok si student, na grbači roditelja, možeš si priuštiti mnoge slobode da, primjerice, poput mene budeš outana mnogim ljudima. Kolegama studentima se živo fućka za tvoju seksualnu orijentaciju, boju tvoje spavaće sobe, jesi li kupila nove zavjese za kuhinju itd. Međutim, svi vi koji ste u radnim odnosima i ako ste kojim slučajem lezbijka, znate da te prividne slobode nestaju izlaskom iz akademskih krugova.

Često me strah kad razmišljam o svojoj budućnosti (u Hrvatskoj), jer znam da neću nikad živjeti životom poput drugih. Neću imati obitelj (jer dvije žene se ovdje još uvijek ne smatraju obitelji; da, znam, postoji zakon o istospolnim zajednicama, ali kada su se naši zakoni uopće primjenjivali u praksi? Znate li ikoga tko je u registriranom partnerstvu u Hrvatskoj?), o djeci da i ne govorim (bebe ne padaju sa stabla, a neudanoj ženi onemogućeni su posvajanje i umjetna oplodnja. Ostaje treća mogućnost “prijatelja donora” i sl. koja nosi mnoge dodatne komplikacije većinom pravne naravi. Bolje upućeni u tu temu sigurno me mogu “prosvijetliti”). Na poslu moraš biti šutke, među prijateljima također, jer nikad ne znaš gdje bi priče mogle procuriti. O teškoćama pronalaska partnerice neću ni govoriti (naravno, pod uvjetom da tražite nešto više od usputnog seksa - ali i za dobar seks potreban je “dobar materijal”).

Preda mnom leži perspektiva besparice i siromaštva, šutnje i usamljenosti, a sigurna sam da će biti i ogovaranja. Poznajete li uopće neudanu ženu stariju od 35 godina, a da nije u izvanbračnoj vezi s muškarcem (ne računajući razvedene i udovice)? LJudi danas vole zabadati nos u privatne stvari. Nemalo sam puta doživjela da su me praktički pri upoznavanju pitali koliko sam veza i seksualnih partnera imala (bez pretjerivanja!). Ako ne odgovorite, smatraju da si frigidna. S obzirom da imam nepunu 21 godinu, svaki broj veći od 5 značio bi da sam promiskuitetna. Ovo se sad čini vrlo glupim, ali kada ste konstantno prisiljeni izmišljati izlike za neodgovaranje na takva pitanja (jer ne volim govoriti o sebi i mislim da se moja prošlost nikoga ne tiče - isključujem situacije kad želim govoriti o tome) počnete se pitati kakav bi postupak bio najbolji. Ne daj Bože da me u budućem radnom kolektivu netko prozove “lezbijkom” (jer za ženu bez muškarca se prije ili kasnije pojavi takva klasifikacija) - onda bih čak mogla dobiti i otkaz !?! 0.0

Voljela bih čuti neke pozitivne primjere lezbijki koje mogu bez straha odgovarati kolegama i prijateljima na usputna pitanja o privatnom životu iskrenim odgovorima. Znate li vi neki?

Ne znam kako će izgledati moj život za nekoliko godina, ali bojim se da će biti kaos jednom kad počnem živjeti u “stvarnom” svijetu. Previše sam svjesna toga da realno nemam nikakva prava, niti iza mene stoje moćni i utjecajni ljudi, da se ne bih zapitala sva ova pitanja, čak i u ovom ranom studentskom razdoblju.